Vašington priželjkuje tuču Moskve i Kijeva

Sve neodoljivo podsjeća na “kubansku” iz 1962. godine i jedan hladnoratovski period koji je prijetio da preraste u nešto više - nuklearni rat nezamislivih razmjera. Bilo je to vrijeme kada se samo čekala iskrica da bude pritisnuto famozno crveno dugme.

Diplomate, politički analitičari, ali i oni koje bave bezbjednošću, smatraju, da je jedan takav crni scenario malo vjerovatan, jer nuklearno oružje koje i danas posjeduju SAD i Rusija sprečava bilo kakvu ludost sa bilo koje strane.

Ističu kako se u slučaju Ukrajine prije svega radi o geopolitičkom “nadigravanju” Vašingtona i Moskve, a iza kojeg se, prije svega, krije namjera Bijele kuće i Pentagona da stvaranjem i održavanjem tinjajućeg i kontrolisanog spora i sukoba na ovim prostorima Rusiju finansijski i politički oslabi i uništiti na duži rok, baš kao što je to učinjeno prilikom desetogodišnjeg sovjetsko-avganistanskog rata i sukoba, iz kojeg se Moskva na kraju morala povući.

Ofanziva

Ovo mišljenje dijeli i bivši jugoslovenski diplomata Vladislav Jovanović, navodeći kako se situacija u vezi sa Ukrajinom, bivšom sovjetskom republikom, može tumačiti i kao američka opomena drugim državama u Evropi, naročito onima na istoku, da bi one mogle da se nađu u sličnoj situaciji.

Jovanović ističe da je geopolitička, medijska i sajber ofanziva SAD na Rusiju, a kojoj se priključila i Velika Britanija i dio zemalja Evropske unije, dio i dugoročne strategije Vašingtona da, kako kaže, izazivanjem i okupiranjem unutrašnjim i regionalnim problemima Rusiju izvuče iz tijesnih i interesnih odnosa sa Kinom.

- Mada će zvučati čudno, mislim da Amerika na Rusiju u poslednje vreme gleda i kao na potencijalnog saveznika zapada, ali ne i kao partnera, već kao satelita, kao u vreme povodljivog Borisa Jeljcina. Znaju da to ne mogu da postignu direktnim potezima, ali se nadaju da bi to mogli da postignu sveukupnim stavom prema Rusiji, ne samo ekonomskim sankcijama nego i izazivanjem unutrašnjih tenzija, a naročito stvaranjem dugotrajnog, tinjajućeg i kontrolisanog političkog, nacionalnog i vojnog sukoba između dve najveće slovenske zemlje. To je u neku ruku i psihološko iscrpljivanje Rusije da bi se ona isprovocirala na neki potez i time Americi dala još jedan izgovor da nastavi sa satanizovanjem i političko-ekonomskim uništavanjem ove zemlje - navodi Jovanović.

Naglašava da je drugi cilj stvaranja i dizanja tenzija, taktički i trenutno hitniji, da se kroz zaoštravanje odnosa sa Rusijom u Ukrajini i oko nje, i “guranjem” NATO dalje ka Kavkazu Evropa duže zadrži pod kontrolom SAD.

- U Evropi već pulsiraju raspoloženja da bi Amerika svojom politikom zaoštravanja prema rivalima, Rusiji i Kini, mogla Evropu da uvede u neprijatne situacije, što bi je politički marginalizovalo, a ekonomski praktično uništilo - istakao je ovaj bivši diplomata.

Primjećuje i da se zbog toga u posljednje vrijeme javljaju sve veći otpori u Evropi, ukazujući na nedavnu izjavu šefa evropske diplomatije Žozepa Borelja, ali i ranije izjave francuskog predsjednika Emanuela Makrona i njemačkog kancelara Olafa Šolca, koji su jasno i nedvosmisleno stavili do znanja da Evropi ne odgovora da od Rusije stvara neprijatelja.

- Borelj je naznačio da bi dalje zaoštravanje moglo da ugrozi interes Evrope, a koja traži da bude ravnopravan partner sa Amerikom i Rusijom u razgovoru o bezbednosti. Amerika, nažalost, to ne želi - kaže Jovanović.

Opasne igre

Slično mišljenje ima i vojni analitičar i urednik portala “Balkanska bezbjedonosna mreža” Aleksandar Radić, navodeći kako se radi o opasnoj geopolitičkoj igri sa velikim ulozima.

- Rusija se još od 2014. godine nalazi pod udarom američkih sankcija, a koje su ostavile velikog traga. Moskva želi da izađe iz svega toga, iz krize u koju je sve više uvlače pojedini centri moći. Zdrav razum kaže da sve ovo oko Ukrajine, ali i širenja NATO prema istoku treba rešiti pregovorima. Sudbina Ukrajine je jedno od najvažnijih pitanja za Rusiju, jer se radi o jednoj od bivših sovjetskih republika. Za njih bi bilo katastrofalno kada bi strateški izgubili ovu zemlju. Rusija želi samo da dobije potvrdu te svoje pozicije, a s druge strane ovo je idealan scenario za neke zapadne centre moći koji žele uvući Rusiju u konflikt te im nametnuti nove i još žešće finansijske i političke sankcije. To je jedna vrlo opasna američka igra u kojoj je sasvim vidljivo da u Vašingtonu i Londonu postoje ljudi koji priželjkuju jedan ratni scenario. Rusija ima veoma mali manevarski prostor i ne smije da dozvoli eventualni ukrajinski upad u Donbas, a s druge strane mora da nađe načina da izađe iz sadašnje pozicije i sankcija koje su joj nametnute - navodi Radić.

Uvjerene je i da NATO neće primiti Ukrajinu u svoj vojni savez, jer se tome sve otvorenije protive neke evropske zemlje, a prije svega Njemačka, koja je, kaže, shvatila da bi to moglo otvoriti Pandorinu kutiju na evropskom kontinentu.

Smatra i da je vrlo bitno da Rusi ne dođu u situaciju da budu satjerani uza zid, jer bi to moglo dovesti do nekog novog rata ograničenih razmjera, a u kom ne bi bilo pobjednika.

- Mislim da se Rusiji, a koja je pri tom i nuklearna sila, osporiti pravo da utiče na političke prilike u svom okruženju. Uostalom, to rade sve velike sile. Moskva traži od druge strane da pokaže poštovanje prema ruskim nacionalnim, političkim i vojnim interesima. S druge strane imamo mnoštvo poruka kojima se namjerno sve to negira. One dolaze iz anglosaksonskog sveta, iz Amerike i Britanije. A ko tačno vuče te konce? Pa sigurno nisu političari. Mislim da iza svega stoje interesi krupnog kapitala, a koji su po nepisanom pravilu važniji od državnih - ističe ovaj vojni analitičar.

Odnos snaga

Rusija ima jednu od najsnažnijih vojski svijeta i nalazi se među pet država planete koje daju najveći budžet za svoju vojsku.

Tokom 2020. godine Rusija je potrošila 61,7 milijardi dolara na svoju vojsku, što je 11,4 odsto državne potrošnje. Sa druge strane, Ukrajina je potrošila 5,9 milijardi dolara, odnosno 8,8 odsto državnog budžeta.

Kaže kako se iza svega ovoga krije i motiv - ko će Evropu da snabdijeva sa neophodnim energentima. Rusija je pokazala da to želi gradeći veliki broj gasovoda, ali taj interes su pokazale neke od najvećih američkih kompanija koje žele svoj dio tog velikog finansijskog kolača.

- To je i jedan od razloga što je došlo do energetske krize u Evropi. Radi se o jednom vrlo složenom odnosu ozbiljnih finansijskih interesa, jer se u bezi sa tim vrti ogroman novac. Zbog toga i svaka radikalizacija odnosa sa Rusijom tim američkim kompanijama odgovara. Treba samo pratiti tokove novca i kome sve odgovara ovakva zategnuta politička i bezbedonosna situacija. Rusiji i Evropi sigurno ne - pojašnjava Radić.

Naglašava i kako iz čitave ove igre najviše profitira u stvari Kina, najmnogoljudnija svjetska država koja je odlučila da postane nova globalna sila. Kako ekonomska, tako i vojna.

- Oni sistematski grade svoju moć i šalju jasne signale da žele biti važan akter u kreiranju međunarodnih odnosa i zona uticaja. Zbog toga sada dolazi i do tenzija u Južnom kineskom moru. I to je dno nadmetanje koje će obilježiti našu blisku budućnost. Ovde ne traba zaboraviti pomenuti da je i Rusija jednako izložena, dugoročno gledano, pritisku Kine pa i teritorijalno - rekao je Radić.

Na kraju je istakao da bi i za balkanske prostore bilo izuzetno važno da se “ukrajinska kriza” konačno riješi te regulišu odnosi Vašingtona i Moskve, a koji bi vodili ka jednom istorijskom dogovoru - kaže Radić, ističući da je ipak pesimista po tom pitanju, jer sigurno neće doći do bilo kakve nagodbe u vezi sa energentima, zonama uticaja i širenjem NATO-a prema Rusiji.

Pokazne vježbe

Profesor i politički analitičar Srđa Trifković smatra da je najgore ipak prošlo te da slijedi period deeskalacija odnosa između Rusije i Ukrajine.

- Da je ruski predsjednik Vladimir Putin imao nameru da napadne Ukrajinu on bi to do sada sigurno učinio. S druge strane i iz Vašingtona su poslati jasni signali da SAD ne žele rat i slanje svojih vojnika u ovu bivšu sovjetsku republiku. To im ne pada na pamet. Mislim da bi oni bili najsrećniji da se Ukrajina i Rusija, žargonski rečeno, potuku, a kako bi Rusi iscrpili svoje resurse. O tom planu govore i neke američke studije. Ali, ne treba zaboraviti pomenuti na sve veći otpor pojedinih evropskih zemlja jednoj takvoj ideji. Čak i unutar nemačke vlade. Novi nemački kancelar je preuzeo na sebe vođenje spoljne politike iz ruku izrazito rusofobne ministarske inostranih poslova Analene Berbok. Ono što je možda još značajnije jeste ponuda francuskog predsjednika Emanula Makrona da bude posrednik u pregovorima Ukrajine i Rusije. Znači ne postoji jedinstveni zapadni front prema Rusiji - kaže Trifković.

Upozorava, međutim, kako Velika Britanija sve više huška određene zemlje na Rusiju, pokušavajući na taj način vrate na globalnu scenu, a što se, kako kaže, moglo najbolje vidjeti i na primjeru Kazahstana i pokušaja pripreme puča i državnog udara u ovoj zemlji.

- Te njihove igre su sve veće i u BiH. Zato me ne bi začudilo da BiH bude neki novi teren za pokaznu vežbu ruske slabosti. Ta opasnost preti upravo zato što je muslimanski establišment u Sarajevu spreman na svaku eskalaciju, jer smatraju kako je sada idealna prilika da se dodatno zaoštri kriza u BiH, a za koju bi ponovo bili optuženi Srbi. Loša vest za Srbe iz Srpske jeste da bi u tom slučaju nemačka vlada bila daleko spremnija da postane dio tog plana u BiH, nego što je slučaj sa Ukrajinom - naveo je Trifković.

Crvena linija

A šta traži Moskva? Kao prvo da se NATO obaveže da neće širiti svoje granice prema istoku te da neće raspoređivati oružje na tim teritorijama. Takođe, Moskva je tražila i da se blok vrati na granice iz 1979. godine. Šta to znači za Bugarsku i Rumuniju, koje su se pridružile NATO poslije ove godine, ruski šef diplomatije Sergej Lavrov rekao je da Rusija želi da se sva strana oprema i vojska povuku iz tih zemalja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.