Vanja Jovanović, paroh sarajevski: Hristos potrebniji nego ikad

Dodao je da "osjećaj koji nam otvara oči i preobražava nas, uzvodi nas u vertikalno postojanje van vremena i prostora. Hristovo Vaskrsenje je danas neopisiva vrijednost za sadržinu melanholičnog čovjeka i njegov život".

- U svijetu koji bezglavo juri svim mogućim putevima i stranputicama, u kojem niko nikoga ne primjećuje, gdje sreća jednog zavisi od propasti drugoga i gdje životinjsko carstvo u svim svojim zvjerstvima nerijetko izgleda humanije od carstva čovjeka, u takvom svijetu i za takav svijet vaskrsava Hristos - istakao je Jovanović.

* GLAS: Kako živi pravoslavni svijet u Sarajevu kada je mladog svijeta u sarajevskim crkvama sve manje?

JOVANOVIĆ: Danas u Sarajevu živi sveukupno pet odsto hrišćana (i pravoslavnih i katolika). Mladih ljudi ima toliko da se gotovo svi međusobno poznajemo. Bosna je nakon ovoliko godina od rata podijeljena zemlja i to je njena realnost, htjeli mi to priznati ili ne. To nas ne treba frustrirati i činiti depresivnima. Neophodno je shvatiti i prihvatiti stanje kakvo jeste i vidjeti na koji način možemo ići dalje, bolje i kvalitetnije živjeti. Populacija pravoslavnih Srba koji danas žive u Sarajevu je većinom starije dobi i oni imaju određenu socijalnu i materijalnu sigurnost, u smislu da nisu prinuđeni da traže posao. Nažalost, trend iseljavanja se i dalje nastavlja. Interesantno je to da ljudi koji su sve vrijeme rata proveli u Sarajevu sada prodaju svoju imovinu i sele se u Istočno Sarajevo. Na neki način ostaju vezani za federalni dio, jer tu ostvaruju svoja prava, ali žive u istočnom dijelu.

* GLAS: Koliko ste tokom prošle godine obavili vjenčanja i krštenja u Staroj pravoslavnoj crkvi i u kakvom su stanju sada crkvena zdanja i imovina SPC u Sarajevu i Federaciji?

JOVANOVIĆ: Nažalost, od učinjenih obreda je najviše sahrana. U posljednjih deset godina, koliko sam ja tu, možda je bilo pet vjenčanja. Što se tiče krštenja, tu je slika drugačija, jer mnogi koji sada žive van Sarajeva ili uopšte van BiH, dolaze ovdje da bi krstili svoju djecu ili unuke. Stara crkva u Sarajevu je velika svetinja i većina onih koji su napustili ove prostore nose je i dalje u svojoj duši i svome srcu. To se možda najbolje vidi po tome koliko i odakle sve nekadašnje Sarajlije posjećuju vebsajt Stare crkve (njnjnj.staracrkva.org) kao i po njihovim pismima.

Jedan dio aktivnih vjernika naše zajednice ne dolazi iz korpusa srpskog naroda, nego su to pripadnici drugih naroda, Rusi, Grci, Amerikanci itd. Kao primjer navešću jedan pravoslavni bračni par, muž je Nijemac, a supruga Vijetnamka, koji žive u Sarajevu i prošle godine su krstili kćerkicu.

Što se tiče stanja crkava u Federaciji BiH, mogu reći da je ono manje-više zadovoljavajuće.

* GLAS: Imovina SPC se godinama ne vraća, konstatuje se iz godine u godinu. Sarajevo je danas gotovo bez Srba i koliko bi povratak imovine SPC uticao na povratak Srba u Sarajevo i Federaciju?

JOVANOVIĆ: Nema dobre volje da se imovina SPC u Federaciji BiH, a pogotovu u Sarajevu, vrati, bar u onom osnovnom obimu gdje bi to bilo moguće i prije donošenja zakona o restituciji. Gora stvar od nevraćanja imovine je prepravljanje postojeće dokumentacije o izvornom vlasništvu za tu imovinu i njeno stavljanje u promet. Prijeko nam je potreban zakon o restituciji da bismo zaustavili sve nelegalne procese. Biće nam neophodne godine da ispravimo učinjene nelegalnosti i vratimo status te imovine u početno stanje. Sigurno je da zadržavanje neriješenog stanja i njegovo komplikovanje raznim nelegalnim radnjama utiče na konačno sterilisanje ovih prostora.  

* GLAS: Koliko danas vjerujući narod zna i njeguje svoje običaje?

JOVANOVIĆ: Najbitnija je vjera, živa vjera u čovjeku. Vjera kojom on živi i koja ga spasava kroz euharistiju i zajednicu kojoj pripada. Samo takav preobražen čovjek ima mogućnost kontinuiranog nastavljanja svoje egzistencije. Ta i takva vjera kroz živi dijalog sa Bogom, ukrašena je raznim i različitim običajima kroz koje vjernici takođe iskazuju svoju ljubav. Naš pravoslavni svijet poznaje svoje običaje i održava ih bogatima i lijepima, ukrašavajući tako i sebe i svoj put ka Bogu.

* GLAS: SPC i njeni velikodostojnici su česta meta medijskih napada. Kakva je Vaša ocjena takvih napada?

JOVANOVIĆ: Naravno, cilj mnogih nedobronamjernih je stvaranje negativnih odnosa i loše volje u društvu. Nažalost, mnogi mediji se zasnivaju na kreiranju negativnih informacija i nekakvoj ekskluzivnosti. Sve ovo se kod nas svrstava pod "prava i slobode". Međutim, i sloboda ima granicu, a to je sloboda drugoga. Sa druge strane, gotovo da nema nijedne institucije koja vas može zaštititi od tih napada. Ironično je da pred neki film na televiziji imate upozorenje RP (roditeljska pažnja), jer film sadrži možda neke dijaloge koji nisu primjereni za djecu, a nakon toga slijede vijesti ili neka emisija koja obiluje jezikom mržnje i stravičnim slikama. Ono što je sigurno jeste da su mediji uveliko odgovorni za postojeću situaciju u BiH. 

* GLAS: Jezika mržnje ima na svakom koraku. Da li bi na tom planu vjerske zajednice mogle da učine više?

JOVANOVIĆ: Jezik mržnje kod nas se zasniva na nacionalnim različitostima. Mržnja je neprihvatljiva Crkvi, kao ni bilo koji oblik agresivnog i destruktivnog ponašanja. Biti vjernik, znači prihvatati drugoga kao nekog koga je takođe Bog stvorio. Dakle, ako sam pravoslavan, ne mogu mrziti ili se borim sa tim da ne mrzim, trudim se. U našem društvu je ustaljeno da se Crkva posmatra kao neka nevladina organizacija koja bi trebala imati ovakvu ili onakvu reakciju na određenu pojavu. To je nepotrebno. Crkva propovijeda Hrista, ljubav i ako se saobražavamo sa Hristom, nema mržnje. I pred ovoga, Crkva je pozivala vjernike i podsjećala ih na određene moralne vrijednosti koje bi trebali slijediti.

* GLAS: Koje su to Vaskršnje pouke koje ne treba zaboraviti ni kada prođe ovaj praznik?

JOVANOVIĆ: Vaskrs je najveći hrišćanski praznik i ovaj "praznik nad praznicima" u duši vjernika pokreće uvijek isti osjećaj radosti i nadu u spasenje, nadu u konačan prelazak iz smrti u život. Tu se gube kategorije vremena i prostora, jer je naša radost vertikalna, usmjerena je nebu i Hristu. To je kosmički događaj i doživljaj koji na mističan način objedinjuje sve ono što jeste u prošlosti i sve ono što je konačno stanje u budućnosti.

Proslava Vaskrsa se ne može odrediti vremenom, gradom, selom, nekom državom ili stanjem u njoj, jer ona pripada drugoj i drugačijoj kategoriji postojanja, gdje je percepcija čovjeka i spolja i iznutra okrenuta drugim i drugačijim doživljajima.

Vjeronauka

* GLAS: Vjeronauku djeca danas uče u školama. Koliko je to bio dobar potez i da li je vjeronauka u školi dala rezultate koji se očekuju?

JOVANOVIĆ: Djeca moraju imati pravo i slobodu na obrazovanje, iskazano kroz njihove roditelje, samim tim i na vjeronauku. To niko ne može osporiti. Sigurno je da nakon ovoliko godina koliko se predaje vjeronauka u školama, imamo bolje ljude u društvu. Spoznajom Boga, djeca usvajaju iskonske vrijednosti koje nisu dobre samo za njih ponaosob nego i za društvo u cjelini. Vjeronauka je apsolutno ispunila i još uvijek ispunjava svoj cilj - kaže Vanja Jovanović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.