Uživanje uz bakine specijalitete

Ova "Kafana" smještena je u donjem dijelu Menhetna, Ist vilidžu, u nizu zgrada tipičnih za njujoršku arhitekturu, gdje se lako uočavaju staklena vrata sa natpisom uokvirenim bojom zlata - "Kafana".

Za većinu prolaznika to je čudna i vjerovatno jedina riječ u Njujorku napisana ćirilicom. Izgleda da je baš zato mnogima i interesantno da zavire unutra i u tipičnoj beogradskoj, boemskoj atmosferi probaju ćevape, gibanicu, "karađorđevu šniclu", prebranac sa seljačkom kobasicom, miješano meso...

- Zašto ne bismo mi mogli da napravimo neko naše civilizovano mesto koje nije brza hrana i da nisu brkate kelnerice - pri ča Ocokoljić. 

Ocokoljić se prije ugostiteljstva bavio arhitekturom, međutim kada su se vlasnici arhitektonske firme u kojoj je radio penzionisali, Vlada je shvatio da je sada možda pravi momenat za promjenu profesije.

Vladimir Ocokoljić, tridesetosmogodišnji Beograđanin, već 18 godina živi i radi u Njujorku. Kada je završio srednju školu u Beogradu i vratio se iz vojske, konkurisao je na akademiji za dizajn. To što je bio prvi ispod crte uopšte ga nije razočaralo, jer je tog ljeta planirao da posjeti majku, ali i da ostane u Njujorku, gdje je ona već imala svoj posao.

Upisao je FIT (Fashion Institute of Technologdž), odsjek za enterijer, gdje danas radi kao profesor, ali i kao slobodni arhitekta. Prvih godina u ovoj urbanoj džungli, Ocokoljić je radio kao barmen u mnogim njujorškim kafićima i restoranima, potom im je osmišljavao enterijer i, na kraju, otvorio i opremio svoju kafanu.

Finansijska kriza, koja je pogodila Sjedinjene Države, a i ostatak svijeta, takođe je na neki način zaslužna za pokretanje prvog srpskog restorana na Menhetnu.

- Kriza, pitao sam se da li će arhitektura prva da stane i onda dobijem ideju, nađem nekog investitora i krene "Kafana" - priča vlasnik restorana.

Iskustvo u arhitekturi, osjećaj za unutrašnji dizajn, koji predaje na fakultetu, i domišljatost, mnogo su pomogli Vladi pri pokretanju novog posla.

Prvi srpski restoran na Menhetnu izazvao je veliku pažnju njujorških kritičara, koji su "Kafani" dali visoke ocjene za kvalitet hrane.

Glavni kuvar je Grk, koji je diplomirao na French Culinardž Institute, a kako Vlada kaže, srpsku hranu nije teško spremiti, već je glavni trik - nabaviti svježe namirnice.

- Jelovnik sam ja smislio. On se razvija, uvek mora nešto da se menja. A tu su hitovi, pošto većina ljudi koji ovde dođu hoće da jedu ćevape. Stalne mušterije koje dolaze, one otkrivaju i druge stvari, što je za mene uspeh, da ne bude sve na ćevapima i bureku - priča Vlada.

Srpska hrana, koja se mahom sastoji od mesa i sadrži dosta masnoće, po svemu sudeći ne bi trebalo da bude toliko popularna među Amerikancima.

Međutim, otprilike polovinu mušterija čine stranci koji su zainteresovani da probaju nešto drugačije i autentično, a poznato je da se u restorane pored hrane dolazi i zbog dobre atmosfere.

Ališa, koja je u "Kafanu" došla prvi put kaže, "da su i restoran i način na koji je hrana predstavljena - odlični, a i atmosfera je fenomenalna".

Kao što i sam vlasnik kaže, ovaj restoran ne nudi novokomponovanu zabavu, već atmosfera više podsjeća na onu iz vremena prije 1990-ih. 

- Obožavam da sedim na ovim klupama zato što me podsećaju na kuću moje bake iz Valjeva i uvek kad dođem volim da sedim baš na ovom mestu. Izgleda da je restoran "Kafana" ono što nam je svima trebalo. Mirno mesto na kojem možemo da dođemo da jedemo hranu kao što su spremale naše bake i da se osećamo kao kod kuće - priča druga mušterija, Ivana. 

Gosti "Kafane" su pola nostalgični Srbi koji žive i rade u Njujorku, a pola znatiželjni Amerikanci koji prvi put uđu da istraže šta se krije iza ćiriličnog natpisa, a potom nastavljaju da dolaze zbog ukusnih srpskih jela.

Ocokoljić nije tipičan gazda koji iz stola u ćošku nadgleda zaposlene i pozdravlja se s poznatim gostima. On je tu prvi koji će da posluži i ugosti, dok u kuhinji prave srpske specijalitete pripremaju glavni kuvar, koji je Grk, i njegovi pomoćnici iz - Meksika, Kolumbije i Ekvadora!

- Amerikancima uvek preporučujem mešano meso, jer tako mogu da probaju od svega pomalo. Dopadaju im se i pljeskavice, ćevapi, kobasice, rolovane suve šljive, "karađorđeva" i šopska - kaže Ocokoljić.

Osim kuvara i muzike (nema narodnjaka, samo rok i pank), sve ostalo je tipično srpsko. Klupe i stolice tapacirane su ćilimima koji su već više od sto godina u posjedu njegove porodice. Centralni luster, koji je Vladimir takođe prenio iz Srbije, napravljen je još 1931. godine i bio je svadbeni poklon njegovoj baki i djedu. Djed je bio član kraljevske garde, što se vidi i po uramljenoj zahvalnici za službu kralju, okačenoj na takozvanom porodičnom zidu kafane. Tu su nanizane i stare crno-bijele porodične fotografije, od kojih su mnoge i dalje u originalnim ramovima, starim koliko i same slike.

Naspram ovog nalazi se "beogradski zid", gdje su okačene stare fotografije prijestonice i zastavice Crvene zvezde, a na baru među koka-kolom i sprajtom, počasno mjesto zauzimaju kokta i mineralna voda "knjaz Miloš". Srbima koji u Americi već dugo žive prvo u oči upadne dobro poznati ružičasti tetrapak. Nažalost, umjesto "kravice", uz gibanicu gosti mogu da probaju nešto što najviše podsjeća na naš jogurt, jer ni u evropskim marketima pravi tečni jogurt ne postoji. Milje je, naravno, neizostavni pratilac celokupnog enterijera, a glavni antikvitet koji i dan-danas služi svrsi je kasa, napravljena davne 1921. godine. To je i razlog što kartice ovde ne prolaze, već samo keš. Uostalom, i to je nekako tipično srpski.

Sam svoj majstor

- Zajedno sa ocem, sve smo sami napravili za "Kafanu". Našli smo stare klupe iz crkve, pa ih prepravili i tapacirali. Popravljali smo i istezali stare stolice. Šank sam našao, trebalo ga je rasklopiti i ponovo sklopiti. Na jednom zidu je moja familija, ide od mog pradede na ovamo, a sa druge strane je stari Beograd - kaže Ocokoljić.

Priprelila:Aleksandra Rajković

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.