Umjetnost ucjene

Čelični vojvoda, koji je i jednog Napoleona naučio pameti na bojnom polju, uzvratio je pisamcetom sa jednom rečenicom: "Objavite, i neka ste prokleti."

Prošle sedmice, poznati američki TV voditelj Dejvid Leterman nadmašio je vojvodu. Okružni tužilac za Menhetn i istražna porota priveli su pravdi osobu koja ga je navodno ucjenjivala. A onda je Leterman priznao milionima gledalaca da je imao seksualne afere sa članicama svog radnog tima - to su, kako je sam rekao, "užasne stvari", koje je taj čovjek htio da objavi ukoliko mu Leterman ne plati dva miliona dolara.

Zašto neko poput Letermana krene u kontraofanzivu, dok ostali žele da kupe ćutanje? Odgovor u velikoj mjeri leži u reputaciji, raznim oblicima dvoličnosti i šteti koju ta "otkrića" mogu da izazovu, tvrdi Erik Dezenhal, konsultant za krizne situacije. Oni koji su izgradili ugled na, primjera radi, posvećenosti porodičnim vrijednostima, u slučajevima ucjene postaju veoma ranjivi, dok se sa druge strane mnoge slavne ličnosti današnjice i ne trude puno da sakriju privatne ili intimne detalje života.

Dezenhal ističe da je, zbog gotovo nepostojećeg stida, i geometrijskog skraćenja vremena koje javnost posveti određenoj pojavi, za mnoge javne ličnosti od jučerašnje krize danas ostane tek blijedi trag.

Korišćenje ucjene zbog intimnih pojedinosti je relativno nova pojava u dugoj istoriji čovječanstva, smatra Angus Meklaren. Počasni profesor istorije na Univerzitetu Viktorija, autor knjige "Seksualna ucjena u savremenoj istoriji":

- Ucjena te vrste se tek u 19. vijeku počinje smatrati krivičnim djelom. Ranije zakon te postupke nije smatrao prijetnjom, jer svako ko je bio iole imućan nije ništa gubio nastajanjem takvih skandala. Ondašnje aristokrate nisu gubile ništa od ugleda ako bi se saznalo da su se "muvali" sa sobaricama. Vojvoda od Velingtona je bio vojvoda od Velingtona, i ništa nije moglo narušiti taj njegov status - objašnjava Meklaren.

S dolaskom 19. vijeka, počela je da se izgrađuje i raste klasa poslovnih ljudi, okrenutih profesionalizmu. Sami su stekli sve što su imali, i shvatili da njihov položaj zavisi od toga kako ih vide drugi.

- Ugled je postao najvažniji dio nečije imovine - ističe Meklaren.

I to je bilo plodno tlo za ucjene, a oni koji su ih organizovali postali su ozloglašeni. Pisac Artur Konan Dojl je ovjekovječio duh tog vremena u "Avanturama Čarlsa Augustusa Milvertona", gdje žena pištoljem ubija Milvertona, jer ju je ucijenio sa dokazima koji bi mogli da ukaljaju njenu čestitost.

Šerlok Holms sa gađenjem pita dr Votsona: "Kako se može porediti lupež, koji u ispadu bijesa izbatina svog druga, sa čovjekom koji metodično, i u vlastitoj dokolici, muči drugu dušu i razara njenu psihu radi koristi?". A kada Skotland jard zatraži od Holmsa da se pozabavi slučajem ubistva Milvertona, on odgovara: "Moje simpatije su na strani počinioca ovog djela a ne na strani žrtve, i zato neću da preuzmem ovaj slučaj."

Nakon što su dostigle vrhunac u periodu između dva svjetska rata, seksualne ucjene izgubile su nešto od svog poleta. To je uslijedilo zahvaljujući promjenama stavova javnog mnjenja, opadanju hipokrizije i izmjenama zakona 60-ih i 70-ih godina, smatra profesor Meklaren. Međutim, te ucjene nisu potpuno nestale sa pozornice događaja.

Otumn Džekson i još dva saučesnika osuđeni su 1997. godine zbog pokušaja iznude 40 miliona dolara od Bila Kozbija. Oni su zaprijetili da će obavijestiti tabloide da je Kozbi, jedan od najvećih porodičnih uzora na televiziji, vanbračni otac gospođe Džekson.

Za vrijeme suđenja Kozbi je priznao da je imao kratku vezu sa majkom Otumn Džekson, i da joj je dao više od 100.000 dolara kako bi ćutala o tome, ali je porekao da ima bilo kakve veze sa očinstvom nad Otumn.

I Kozbi je, kao i Leterman, sve prijavio policiji, iako je rizikovao rušenje ugleda u javnosti, porodici i među prijateljima. Dezenhal, konsultant za krizne situacije, smatra da je Leterman napravio odličan potez time što je ucjenu prijavio policiji:

- U suprotnom, Letermana bi javnost doživljavala kao predatora. Ovako ga smatra žrtvom ucjene.

Međutim, Dezenhal ne kritikuje one koji su odabrali put plaćanja onog što se traži, i koji su preuzeli, kako kaže, "ukalkulisani rizik". Svoje klijente je savjetovao da preduzmu i te korake, jer kaže:

- Niko ne zna ko je od mojih klijenata odlučio da daleko od očiju javnosti postigne pravno poravnanje sa ucjenjivačima.

Ovakvi slučajevi, međutim, nikada nisu prešli granice zakonitosti, zahvaljujući vještim pravnim manevrima. Advokati mogu sve zakonski "ispeglati" sklapanjem sporazuma prema kojima se neugodne pojedinosti mogu iznijeti u slučaju da dođe do suđenja. Ovakvi dogovori, tehnički gledano, ne predstavljaju isplatu. Riječ je o "umotavanju iznude u celofan prava".

- To se događa stalno. Namjeravane tužbe, pa čak i podnesene tužbe, često nisu ništa više nego ucjena - kaže Džerald B. Lefkort, advokat sa Menhetna, stručnjak za krivično pravo.

Pravo

Ucjena je "čudesno zanimljivo krivično djelo", kaže Pol H. Robinson, profesor na pravnom fakultetu Univerziteta u Pensilvaniji u nedavno objavljenoj studiji. Prijetnja da će istina biti javno iznesena nije krivično djelo, niti je krivično djelo traženje novca od nekog. Međutim, ako zahtijevate pare da bi istina ostala sakrivena, tada ste prešli liniju. Ovo krivično djelo je, smatra profesor Robinson, u suštini "oblik bespravne prinude".

preveo: Milenko Kindl

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.