Uloga NATO i SAD u "Oluji" 1995.

Prošlo je 29 godina od vojno-policijske akcije "Oluja" i najvećeg egzodusa u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, kada je iz svojih domova iz Republike Srpske Krajine protjerano više od 200.000 Srba, dok se gotovo 2.000 njih vodi kao poginulo ili nestalo.

Protjerano srpsko stanovništvo je sa najosnovnijim stvarima počelo da se iseljava, a na putu ka Srbiji i Republici Srpskoj izbjegličke kolone su stalno napadali hrvatska artiljerija i vojno vazduhoplovstvo.

Dok je uloga Hrvatske u jednom od najstrašnijih zločina nakon Drugog svjetskog rata nesporna, u javnosti se malo govori o ulozi jedne znatno moćnije države - Sjedinjenih Američkih Država, koja je (in)direktno učestvovala u planiranju, organizovanju i izvođenju ove operacije.

Politička podrška i američki instruktori

Tadašnji američki predsjednik Bil Klinton je 2005. godine u memoarima pod imenom "Moj život" napisao da je "navijao za Hrvatsku" i da je dopustio američkim vojnim kompanijama da unaprijede njene oružane snage, naglasivši da su on i tadašnji njemački kancelar Helmut Kol bili saglasni "da diplomatija ne može uspjeti dok Srbi ne pretrpe značajne gubitke na terenu".

Tako su još 1991. Tuđmanova administracija i američka privatna vojno-konsultantska kompanija MPRI (Military Professional Resources Inc) potpisali ugovor o obučavanju hrvatske vojske, a 15. novembra 1994. tadašnji ministar odbrane Hrvatske Gojko Šušak je obnovio taj ugovor.

Poslije toga je u Hrvatsku došlo oko 60 američkih eksperata koji su preuzeli obuku hrvatskih specijalnih snaga i gardijskih jedinica, a poznato je da su im američki instruktori prenosili iskustva stečena u Zalivskom ratu. Ugovor sa MPRI je prethodio još važnijem sporazumu potpisanom 29. novembra 1994. između ministarstava odbrane Hrvatske i SAD, u kojem su bile i klauzule o obuci hrvatske vojske, učešću američkih generala u operativnom planiranju, naoružavanju, obavještajnoj i logističkoj podršci.

O obuci koju je u hrvatskoj vojsci sprovodio MPRI piše i "Njujork tajms" u članku America's For-Profit Secret Army, objavljenom 13. oktobra 2002. u kom se navodi da su "u Hrvatskoj lokalne snage, obučavane od MPRI, iskoristile stečeno znanje da izvedu jednu od najgorih epizoda etničkog čišćenja".

Dodaje se i da su SAD 1994. postale zabrinute zbog "lošeg kvaliteta" hrvatskih snaga i njihove sposobnosti da održe "stabilnost u regionu", zbog čega se američka administracija okrenula MPRI-u i povezala ovu kompaniju sa hrvatskim ministarstvom odbrane, zbog embarga UN na prodaju naoružanja i pružanje obuke bilo kojoj učesnici ratova na Balkanu.

Američki list navodi i da je nekoliko mjeseci od početka obuke, hrvatska vojska pokrenula operaciju "Oluja", jednu od "najkrvavijih epizoda etničkog čišćenja na Balkanu i događaj koji je u potpunosti izmjenio odnos snaga u regionu".

Bombardovanje položaja srpske PVO

Američka podrška zločinačkoj akciji hrvatske vojske nije se zaustavila samo na slanju instruktora, budući da su u ranim jutarnjim časovima 4. avgusta avioni NATO-a, preciznije Ratnog vazduhoplovstva SAD EA-6B "prauler" i F/A-18 "hornet" izveli vazdušni napad i uništili baterije PVO Vojske RSK na položajima kod Knina i aerodroma Udbina. Stoga se može reći da je operacija "Oluja" zapravo i počela napadom američke avijacije.

Ovo potvrđuje i izvještaj Alijanse iz 1997. godine pod nazivom NATO's Role in Bringing Peace to the Former Yugoslavia. Interesantno je da su američke agencije vijest o ovom udaru emitovale samo jednom, nakon čega je povučena na insistiranje SAD, koje su u godinama nakon "Oluje" tvrdile da nemaju ništa sa tom operacijom.

Malo ko je vjerovao u te tvrdnje Vašingtona, a pravu buru je sa "insajderskim" dokazima izazvao Luka Mišetić, advokat hrvatskog generala Ante Gotovine, protiv koga je 2001. Haški tribunal podigao optužnicu za ratne zločine. Njegov advokat je uzvratio upozorenjem: "Prema nepravednoj optužbi protiv mog klijenta, postoji osnova za istragu i podizanje optužnice protiv visokih zvaničnika Klintonove administracije koji su nadgledali operaciju 'Oluja'".

Zagrebački "Jutarnji list" je objavio dokaze kojima je raspolagao advokatski tim Gotovine. Prema pisanju ovog lista, poslije pada Srebrenice 11. jula 1995. američki predsjednik Bil Klinton je naredio snažne vazdušne udare na položaje Srba u BiH i ponudio savezništvo Hrvatskoj u slamanju RSK.

Tu odluku je donio sa najpoverljivijim saradnicima iz Savjeta za nacionalnu bezbjednost: savjetnikom Antonijem Lejkom, ministrom odbrane Vilijamom Perijem, savjetnikom za nacionalnu bezbjednost Stejt departmenta Robertom Frejzerom, šefom CIA Džonom Dojčom, i njegovim tadašnjim zamjenikom Džordžom Tenetom. Klintonovu poruku podrške hrvatskom ministru odbrane Gojku Šušku prenio je vojni ataše u Zagrebu Ričard Herik, tada glavni operativac CIA u Hrvatskoj.

Da je "Oluja" bila udruženi zločinački poduhvat potvrdili su i transkripti sa sastanka hrvatskog državnog vrha uoči "Oluje" na Brionima 31. jula 1995. kada je Tuđman rekao: "Mi ovo trebamo riješiti na način da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu" i naglasio da Hrvatska za to ima "podršku svijeta", odnosno Amerike i Njemačke".

Izviđanje srpskih položaja i uništavanje telekomunikacija

Pored bombardovanja, direktno vojno učešće SAD ogleda se i u izviđanju srpskih položaja, upotrebom bespilotnih letjelica koje su raspoređene u Hrvatskoj u julu 1995. godine. Naime, prema tekstu hrvatskog novinara Iva Pukanića objavljenom u nedjeljnom časopisu "Nacional" 24. maja 2005. godine, "SAD su pomagale u obavještajnoj priremi operacija" hrvatske vojske.

Kako se navodi, da bi se detaljno isplanirao prodor u "bosanske planine" i unutrašnjost Knina, "bilo je potrebno mnogo informacija o kretanju srpskih trupa, njihovim komunikacijama, šiframa i uspostavljanju vatrenih položaja".

Stoga su SAD zahtijevale od Hrvatske da im dozvoli uspostavljanje vojne baze opremljene bespilotnim letjelicama, ali je to trebalo uraditi u tajnosti kako ne bi izgledalo da je Vašington zauzeo stranu u ratu. Kao prva lokacija za novu bazu odabrano je ostrvo Brač, zbog mogućnosti obrane i činjenice da bi letjelice odavde mogle da drže cijelu RSK na oku i dolete čak do BiH i koridora na Savi.

Ipak, zbog iznenadne posjete tadašnjeg vojnog atašea Njemačke Hansa Švana koji se autom dovezao do spoljne ograde baze i fotografisao ovaj kompleks, a potom i uhapšen od strane Sigurnosno-informativne službe (SIS) Ministarstva obrane Hrvatske, odlučeno je da baza bude premještena u Šepurinu kod Zadra.

Sredinom jula, Vojska SAD je počela da raspoređuje sopstvene letjelice, a poznato je da su u novoj bazi kod Zadra raspoređeni avioni za misije SEAD (Suppression of Enemy Air Defenses) i izviđačke bespilotne letjelice GNAT-750.

Do početka "Oluje" u Šepurinama je stalno boravilo i radilo 10 do 12 američkih i isto toliko hrvatskih oficira, a pomenute letjelice su snimke srpskih položaja i vojnih instalacija slali američkim avionima za rano upozoravanje i kontrolu, čuvenim "avaksima", koji su ih prosleđivali Pentagonu.

Takođe, poznato je da su Amerikanci imali prećutni dogovor sa hrvatskom vojskom da i njoj predaju sve fotografije terena i položaja Vojske RSK. Tako je u ponoć 3. na 4. avgusta, kada su američki avioni uništili položaje srpske PVO, hrvatskim jedinicama naređeno da na četiri sata isključe sve telekomunikacione uređaje, kako bi avioni SAD mogli da presretnu signale komunikacionih sredstava Vojske RSK i unište ih.

Prema navodima pomenutog hrvatskog novinara, čitava operacija je snimana i prenošena Pentagonu putem satelita u realnom vremenu, a u komandnom štabu hrvatske vojske čitavo vrijeme nalazio se i vojni ataše SAD pukovnik Džon Sadler. Iste snimke, po prethodnom prećutnom dogovoru, dobijala je i hrvatska vojska koja je upravo na osnovu njih posmatrala dejstvo (i vjerovatno vršila korekciju vatre) po srpskim položajima u blizini Knina, piše RT Balkan.
 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.