U zavičaju Vuka Stefanovića Karadžića
Tršić u Jadru malo je mjesto, ali sa velikim imenom i bogatom istorijom. Na prvi pogled to se ne bi moglo reći, jer se, od kada je svijeta i vijeka, u jednom mjestu odmah ništa i ne vidi. Potrebno je vrijeme. Vidi se tek kada se prođe cijelim krajem.
Tako je i ovdje - potrebno je ljudovati, hodati i vidjeti, pa tek onda pripovijedati. Vukov rodni Jadar je zatalasan kao široko more. Špartaju ga putevi, staze i bogaze. Pored njih nižu se kuće, povijaju grane voća od bogata ploda, zveče medenice... Pitomina. Tako je i u njegovom susjedstvu, u Rađevini, Podgorini, Podrinju...
Jadar je nekako više za oko nego za razmišljanje. Putnik namjernik, sa tankoćutnom dušom, mora da zastane u njemu, a čim zastane, uvijek mu priđe neko od Jadrana i objasni mu ono što gleda.
- Mora se ovdje putniku štošta razjasniti, pa ma koliko on bio učen i viđen, jer voćnjaci, ćuvici, drumovi, kuće, šumarci i čitav krajolik ne umiju sami potanko da govore o sebi i svojoj starini kao mi Jadrani - kaže književnik i novinar Ljubomir Ćorilić i dodaje: - Predjeli, sela, gradovi i stvari o sebi znaju reći samo onoliko koliko o njima pričaju njihov izgled i znakovi prošlosti. Priče Jadra o samom sebi zaista nisu dovoljne. Značajnije su one koje pripovijedaju ljudi o njemu, oni što primijete putnika namjernika i priđu mu da mu razjasne ono što gleda.
Nastaju onda o Tršiću kazivanja, u kojima se pridodaje dosta, što iz mašte, što iz ranijih pripovijedanja o njemu. Tako je to na ovim brdima odvajkada.
Na trećem kilometru puta koji od Loznice vijuga ka Osečini i Valjevu, istočno od Loznice, skreće se desno ka Tršiću. Ide se potom četiri kilometra novim asfaltnim putem dolinom rječice Žeravije do spomen-škole.
Baš tu, u centru Tršića, sela sa velikim imenom i bogatom istorijom, počinje preplitanje priče i mašte. Jadar je zavičaj, a Tršić rodno mjesto oca srpske pismenosti - Vuka Stefanovića Karadžića, starinom iz crnogorskog krša.
- Ovdje će putnik namjernik saznati od mještana da je mali Vuk šumama i proplancima jurcao za stokom, da je, kada zastudi, uz ognjište slušao pjesme guslarske, da su njegovi Karadžići lijepo pripovijedali i guslali, da je Vuka pismenosti prvi učio njegov rođak Jefto Savić i još mnogo toga - pripovijeda Ćorilić.
Slušajući njegovu priču o Jadru i Jadranima, nismo ni osjetili kada smo se našli na vrhu sela kod Vukove rodne kuće, ni kada smo krenuli preko brda, stazom imenom "Vukov put do pismenosti", koju su izgradili studenti Beogradskog univerziteta i na trideset i dva obeliska duž nje ispisali Vukov životopis.
Zato je, osim tog kamenog kazivanja, putniku namjerniku potreban i živi jezik da mu razjasni štošta iz starine. Nama je to bio kolega Ćorilić.
Na maloj zaravni, kada se prođe "Vukov put do pismenosti", među obroncima gdje se sastaju tri gorska potoka, čineći rječicu Tronošu, nalazi se najčuvenija nemanjićka zadužbina - manastir Tronoša.
Istoriju ima i mala kapela - posvećena Svetom Pantelejmonu - sa nadaleko poznatom "Česmom devet Jugovića". Unutrašnjost kapele je freskoslikana. Na čeonoj strani fasade je mozaik devet Jugovića sa Jug-Bogdanom u sredini. Jugovići na konjima pred polazak u boj na Kosovo. Na slikama su ispisani i stihovi kojima carica Milica oplakuje pogibiju oca Jug-Bogdana i devet braće Jugovića.
Uz srednjovjekovnu manastirsku crkvu prije nekoliko godina izgrađen je Muzej Vukovog školovanja. Starješina ove glasovite bogomolje, arhimandrit Nikolaj, pokazuje nam eksponate: Vukova pera, divite i pribor za pisanje, neka od njegovih dokumenta, dragocjene manastirske predmete iz vremena Vukovog školovanja, sobicu manastirskih prepisivača, grafike na kojima se vidi kako su tadašnji đaci subotom bili šibani i sricali časlavac...
U ovom nevelikom ali znalački postavljenom muzeju kao da je vrijeme stalo. Ovdje, u zavičaju oca naše pismenosti, zaista sve potanko govori o sebi i svojoj starini.
Manastir Tronoša
- U našem kraju ljudi pripovijedaju da su Tronošu izgradili Jugovići, ali zvanična istoriografija tvrdi da je gradnju manastira počeo kralj Dragutin, a da ga je 1317. godine završila njegova žena Katelina. Opet preplet istorije i mašte. Da nije Tronoškog rodoslova, koji služi kao pomoć učenju srpske istorije, moglo bi se povjerovati Jadranima da su manastir gradili baš Jugovići. Opet se pripovijeda (u Jadru se ne zna tačno šta se stvarno dogodilo, a šta je mašta) da je, navodno, ovu Jugovića zadužbinu iz 1388. godine prvi obnovio 1721. godine arhimandrit Metodije, kazuje Ljubomir Ćorilić.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
