U mladosti momkovali, u starosti samuju
BIVŠI učitelji, a sad pustahije i usamljenici Obrad Đurović iz sela Sokolovića kod Sokoca i Đorđe Maksimović iz sela Knežine sreću se, ovih dana, po ko zna koji put u životu u Sokocu na čašici razgovora uz ljutu mučenicu i prisjećanje na dane momačke i godine učiteljovanja po zabačenim planinskim selima.
Ni ovi susreti starih drugara iz đačkih, vojničkih i učiteljskih dana ne prođu bez iskričavih šala na svoj i račun onog drugoga, ali bez ljutnje i zamjerke.
Obrad i Đorđe su drugari još iz školske klupe. Sudbina je htjela da su zajedno, poslije drugog svjetskog rata "kad je nova vlast bila željna znanja i pismenih ljudi", za stotinu dana završe kurs za učitelje i odmah dobiju raspored na posao u najzabačenija sela sokolačke opštine.
- Nudi mi komisija da biram gdje ću, kažem hoću ondje gdje je najgore. Pošalju me u selo Džimlije kod Sokoca. Zateknem u prostoriji učionice kako krava liže i okreće jezikom izderan i pohaban globus. Ispričam ti to novinaru Bjelici a on napiše članak "Krava u Džimlijama pojela Evropu".
Za to vrijeme njegov drugar Đorđe dobio je posao u Knežini. U školi 120 učenika, sve veći od većega, momci za ženidbu i cure za udaju.
- Više su ti moji đaci mislili na ašikovanje, zaruke i prosidbe nego gdje se nalazi crna Afrika i žuta Azija - prisjeća se Maksimović.
Kao du su bili spojeni nekom nevidljivom silom u isti dan dobiju poziv u vojsku. I to obojica u Zaječar.
Nakon odsluženja vojnog roka Đorđu država dodijeli stipendiju od 5.000 dinara i pošalje ga na Pedagošku akademiju na doškolovanje na odsjek srpskohrvatski jezik i književnost.
I Obrad je pokušao u Sarajevu da završi matematiku na Pedagoškoj školi, ali nije imao para za izdržavanje pa se vratio svom pozivu učitelja u zabačena sokolačka sela.
- Zajedno smo momkovali, otimali jedan drugom djevojke, obično seoske učiteljice. Onda se oženim ja, a i Đorđe i neću dušu da griješim, žene su nas "ušišikale", pa smo za to vrijeme lijepo i disciplinovano živjeli - priča Obrad.
- Voljela me moja Magda ali đavo ne da mira pa se u upoznam sa jednom kaluđericom iz samostana, Hrvaticom Lidijom. I osvojim ti ja nju, odvojim je od posta i molitve i krenemo u zajednički život. Plakala je Magda puno, ali šta ću joj, sudbina je to - priča Đorđe.
Đorđe je sa Lidijom poslije napravio kuću u Zagrebu i izrodio dječicu, a Obrad se skućio u dvospratnoj kući u Sarajevu.
I taman kad je stigla penzija, buknu rat u Hrvatskoj on ostavi i kuću i djecu i Lidiju i vrati se u selo Knežinu u zgradu sad bivše i davno ostavljene i zaboravljene školske zgrade.
Obrad čim postade penzioner nekako nagovori ženu da se vrate u selo Sokoloviće u porodičnu kuću i da se tu bave stočarstvom.
- Ali ne lezi vraže jednom se zaleti ovan i mojoj ženi prebi nogu. Ona se razljuti i ostavi me, ode djeci u Švedsku - kaže Obrad.
I tako ostavljeni od sviju stari učitelji i drugari, na razdaljini od 14 kilometara žive sami kao pustahije, samotnjaci, a ljudi kažu božjaci i osobenjaci.
Đorđe priča da, poslije svjetla velegrada Zagreba, sad živi u sobičku od pet kvadratnih metara bez vode gdje se "kupa u škafu", jer kupatilo nije vidio 14 godina.
Druguje sa konjem Putkom, mačkama i psima, manje sa ljudima, jedino mu Obrad u goste ponekad dođe.
A Obrad u Sokolovićima bitiše u kući, koja više liči na one iz filmova strave i užasa, gaji mačka Macana, bavi se ukrštanjem koze i ovce, uzgaja volove i drugu stoku " i to sve bez torova i zabrana jer i životinje moraju biti slobodni kao ljudi".
Glumio u Kusturičinim filmovima
Obrad je glumio samog sebe u Kusturičinom filmu "Život je čudo", samo što se tamo zvao Vujan.
Kusturici se stari bradati učitelj dopao kao lik pa je i u najnovijem njegovom filmu "Zavet" glumio starca koji živi u planinskom selu u blizini škole koja ima samo nekoliko učenika.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
