Trka za dobiti ubila humanost

Djevojčica je poslije nekoliko dana preminula, a slučaj je izazvao veliko nezadovoljstvo u kineskoj, ali i svjetskoj javnosti. Mnogi smatraju da je u pitanju nemoralnost modernog društva i da je djevojčica mogla da ostane živa da su joj prolaznici pomogli.

Nažalost, slučaj Vang Juem nije usamljen i ne možemo a da se ne zapitamo koliko smo spremni da pomognemo drugima i kako to da su mnogi danas postali toliko neosjetljivi na tuđu nesreću da mogu da prođu pored teško povrijeđenog djeteta, a da se i ne osvrnu, a kamoli pomognu. Ima li među nama onih koji su spremni da pomognu drugima, pa da u nekim situacijama čak ugroze i svoje živote?

Zašto ne pomažemo

Ni kod nas nije rijetkost da mnogi prođu pored unesrećenih. D. K. priča da se prije prije godinu zatekao u blizini Prijedorske petlje gdje se neposredno prije toga dogodila teška saobraćajna nesreća. Mladić je automobilom udario u stub i ostao zarobljen u vozilu.

- Samo jedan čovjek i ja zaustavili smo automobile, dotrčali do mladića i bezuspješno pokušavali da ga izvučemo. Za to vrijeme pored nas su prošle desetine vozila i nijedan vozač nije se ni osvrnuo. Stale su jedino dvije djevojke, ali kada sam ih zamolio da pozovu policiju ili Hitnu pomoć rekle su da ne mogu, jer je poziv skup. Na moje zaprepaštenje sjele su u automobil i otišle - kaže on.

Jedan od najšokantnijih slučajeva u BiH dogodio se lani u Zenici, kada je Adisa Gačić zaobišla dva automobila u svojoj traci, projurila suprotnim smjerom gdje joj je u susret dolazio biciklist Vladimir Andrijević. Gačićeva nije ni pokušala da zakoči. Nesrećni čovjek je poslije udara letio tridesetak metara i ubrzo preminuo, a Gačićeva ne samo da mu nije pomogla, već je nastavila da vozi do kuće i zatim na svoj "Fejsbuk" profil napisala da je imala strašnu nesreću. Najstrašnije od svega je to da je nekoliko vozača stalo, ali niko nije prišao da pomogne žrtvi. Neki su zaobilazili zaustavljene automobile i tijelo bicikliste i nastavljali svojim putem.

Sociolog Biljana Milošević kaže da priteći u pomoć nekome predstavlja moralan čin.

- Tim moralnim činom doprinosimo opstanku zajednice, spasavamo koliko je to moguće, a da bi jedna radnja bila moralna, ona treba da bude izvršena u skladu sa osjećanjem savjesti i dužnosti, a ne zbog ličnog interesa ili koristi - istakla je Miloševićeva.

Ona smatra da je ovog drugog, nažalost, sve više među nama.

- Ljudi su u svakodnevnoj borbi za egzistenciju sve više "slijepi" za nevolje drugih, ali to svakako ne opravdava bezosjećajno ponašanje. Ipak, ne može se reći da još uvijek nema onih koju su spremni da pokažu svoju humanost prema drugima i na to treba gledati tako - kaže Miloševićeva.

Naglasila je da sve više do izražaja dolazi "utilitaristički moral", moral koji vrednuje dobit, imovinu, ličnu korist iznad svega, dok se čovječnost kao vrlina stavlja u drugi plan. Primat zauzima materijalna dobit, kao mjerilo nečijeg "kvaliteta".

- Moral kao vrlina koja akcentuje hrabrost, vjernost, iskrenost, pravičnost, požrtvovanost se u potpunosti nije izgubila u našem društvu i to se najbolje vidi u odzivu pojedinaca kad su u pitanju akcije prikupljana dobrotvornih priloga ili pomoći za oboljelu djecu, ali plašim se da ovaj prvi, utilitaristički moral sve više uzima maha - rekla je Miloševićeva.

Razlike u odnosu

Psiholog Aleksandar Milić naglasio je da bez obzira na nivo humanosti, vaspitanja i korektnosti, ipak postoje razlike u ljudskim odnosima u ruralnim i urbanim sredinama.

- U ruralnoj sredini se ne bi moglo dogoditi da čovjek ne priđe i ne pomogne nekome kome je pomoć potrebna, dok su u urbanim sredinama ljudi nekako otuđeni, međusobno se dovoljno ne poznaju i kad se uoči neki događaj, onda nerado žele da budu tu, odnosno da budu akteri ili posmatrači nečega što se desilo - istakao je Milić. Pojašnjava da ljudi jednostavno okreću glavu zbog toga što ne žele da ih se nešto pita, da ne bi pomogli, da ne troše vrijeme i slično.

- Ako je u pitanju saobraćajna nesreća, mnogi ne žele da budu na mjestu događaja, da ne bi nekome pomogli i odvezli ga u bolnicu - kazao je Milić. To znači, ističe, da nama u društvu u cjelini uvijek nedostaje ta dimenzija humanosti, pomaganja drugima, davanja sebe i svojih usluga onima kojima je to zaista potrebno.

- Bez obzira na to što smo otuđeni, nećemo baš, kao u nekim velikim metropolama, proći i ne vidjeti pijanog ili mrtvog čovjeka, ali se u velikom broju takvih slučajeva ljudi uvijek vode mišlju "ima neko tamo ko misli o tome", misleći pri tome na bolnice, policiju ili neke druge institucije. Sa jedne strane, ljudi se ne osjećaju kompetentim da to urade, a sa druge je prisutan nedostatak davanja sebe drugome - smatra Milić.

Napominje da danas ljudi sve više nekako gledaju sami sebe, svi su okupirani svojim problemima.

- Većina smatra da se i njima malo pomaže, pa zašto bi onda oni pomagali drugima. Na neki način ne razvijamo kod ljudi osjećaj davanja sebe drugima, osim u nekim situacijama kada je u pitanju neka akcija pomaganja drugima, pa se ljudi stihijski uključuju - naveo je Milić.

Milić naglašava da je potrebna jača aktivizacija ljudi.

- Pozitivno je to što u današnje vrijeme sveprisutnog nasilja ljudi takve slučajeve ipak prijavljuju policiji, ali oni učestvuju tek onda kada čuju poziv da treba da pomognu - smatra Milić.

Naglasio je da je nedopustivo da neko može da prođe pored neke saobraćajne nesreće, a da ne pomogne.

Ko je spreman da pomogne

Da nije sve tako crno i da ipak ima onih koji su spremni u svakom trenutku da pomognu drugome, pokazali su nedavno Banjalučani Dušan Popović i njegov komšija... Kain. Oni su zaustavili razbojnika koji je opljačkao prodavnicu koja se nalazi u zgradi u kojoj žive. Popovića je razbojnik ranio nožem, ali to njega i Kaina nije spriječilo u tome da pljačkaša drže do dolaska policije.

Banjalučanina Bogdana Sekulića, koji je šetao sa suprugom pored Venecija mosta, prošle godine napao je čopor pasa lutalica. Dok je štitio suprugu, koja je tada bila u šestom mjesecu trudnoće, pas ga je ugrizao za nogu. Pojedini prolaznici su samo gledali šta se dešava i nisu čak ni pokušali da im pomognu. U pomoć im je ipak pritekao jedan bračni par, koji je bacao kamenje dok se psi nisu razbježali.

- Smatram da u uslovima kada se ljudi nalaze u kritičnom stanju ipak ima onih koji pritrčavaju i pomažu. Nisu nam strane priče u medijima da je neko nekoga spasio iz vode, požara, saobraćajne, nesreće, zemljotresa i slično. Radi se, znači, o ljudima herojima kojima za takva djela treba odati i priznanja - naveo je Milić. Ipak, dodaje da u našem društvu po tom pitanju više vlada "rijetkost" nego "masovnost".

Otuđenost

- Činjenica je da živimo u vremenu u kojem su moralne vrijednosti davno izgubile na značaju, da se čovjek zbog krize i svakodnevnih problema udaljava od sebe i svoje suštine, a potom i od drugih ljudi. Ako tome dodamo i činjenicu da su teško rješivi problemi, kao što su nezaposlenost, nedostatak novca ili kreditno zaduženje, svakodnevica u kojoj živimo, postaje jasno zašto smo manje osjetljivi na tuđe probleme ili ih teško primjećujemo - istakla je magistar socioloških nauka Ranka Perić-Romić.

Dodala je da u svim društvima u kojima su poljuljane tradicionalne vrijednosti, a prije svega moralne, nedostaje lične inicijative da se promijeni svijet ili da pomognemo drugima u nevolji.

- To nas ipak dalje ne oslobađa činjenice da kao ljudska bića, koja žive u društvenoj zajednici, preuzmemo odgovornost za sopstvene postupke i djela i usmjerimo naše radnje prema sopstvenoj savjesti - naglasila je Perić-Romić. Ona smatra da su ljudi danas preopterećeni svojim problemima, pa su manje osjetljivi za probleme drugih, ali ne u smislu da ih uopšte ne primjećuju nego iz činjenice da namjerno pokušavaju da izbjegnu stresne situacije i po cijenu da ne pomognu unesrećenoj osobi.

Zlobni komentari

Nije rijetkost ni da osobe, koje su nakon što su pomogle drugima dospjele u medije i postale heroji, budu upravo zbog svoje nesebičnosti meta zlobnih komentara i "čaršijskih" priča. Tipičan primjer je manekenka iz Srbije Katarina Vučetić, koja se prije tri godine slučajno našla na Brankovom mostu sa kojeg je htio da skoči Mirko P. Dok su ostali prolaznici mirno prolazili, pa čak i govorili "pa neka već jednom skoči", Katarina je prišla čovjeku i poslije dugog ubjeđivanja uspjela da ga odgovori od samoubistva.

Katarina je osvanula u svim novinama, proglašena je heroinom, ali se veoma brzo našla na meti pojedinaca, koji su tvrdili da je cijeli slučaj "namjestila", da bi stekla popularnost.

Miloševićeva je navela da se na spremnost onih koji pomognu drugima treba gledati upravo tako, a ne kao na ličnu promociju, iako se ni to u nekim slučajevima ne isključuje.

- Ako potrebna pomoć stigne u ruke onih koji je trebaju, onda se sve ostalo može i zanemariti - smatra ona.

Milić naglašava da niko nikada u trenutku kada pomaže nekome ne može da pravi kalkulacije oko toga da li će posljedice biti pozitivne ili negativne.

- Kritikovanje drugih koji su pomogli nekome u nevolji je ispoljavanje zavisti onih koji su prije spremni na neku kritiku nego na to da pomognu drugima. To je odbrambeni mehanizam njihove podsvijesti, a samim tim i krivice što nisu baš oni bili ti koji su takvo nešto uradili, pa postali heroji kojima se mnogi dive - naglasio je Milić.

Dodao je da kod kritizera prevladavaju siromaštvo duha, zavist i zloba prema drugima, a to prvenstveno dolazi do izražaja ako se u novinama ili medijima ljudi koji su im na meti prikažu kao dobročinitelji.

- U društvu u kojem dominiraju lični interesi nad kolektivnim dobrom, postaje potpuno razumljivo zašto teško vjerujemo da je neko nekom pomogao iz humanih razloga. To i dalje ne znači da nema istinski humanih i solidarnih ljudi, nego da se moderan čovjek pretvorio u pukog izvršioca svakodnevnih obaveza, ali ne i moralnih dužnosti, koje su nam date po prirodi savjesti - smatra Perić-Romić.

Bez obzira na naše svakodnevne obaveze i dužnosti, naglašava ona, zadatak svakog čovjeka je da prije svega bude čovjek.

Solidarnost

- U savremenom vremenu u kojem živimo ne govorimo samo o krizi društvenog sistema, nego i o krizi čovjeka, koji ne može da se nosi sa bremenom savremenih civilizacijskih tokova, koji prevazilaze ljudske mogućnosti - navela je Perić-Romić i dodala da je solidarnost svedena na porodično okruženje i krug užih prijatelja.

- Nije se ona u potpunosti izgubila, ali je uglavnom smanjena na sredinu u kojoj pojedinci ostvaruju svakodnevne kontakte. Uglavnom smo spremni da pomognemo onima koji i nama svakodnevno pomažu - smatra Perić-Romić.

Jedni gledaju, drugi pomažu

Grupa tinejdžerki nedavno je usred Zagreba brutalno pretukla 16-godišnjakinju, a prolaznici djevojci, koja je ležala dok su je "cipelarili", nisu htjeli da pomognu. Spasio je školski kolega.

Policajci Elvis Perinčić i Predrag Tomašek spriječili su samoubistvo mlade Francuskinje, koja se bacila sa mosta u Zadru, dok su događaj mirno posmatrale desetine prolaznika.

Petnaestogodišnji Jovan Stojanović jedini je pokušao, nažalost bezuspješno, da iz mutne i nabujale Nišave spasi Benjamina Š. (9). Prizor, je sa obale posmatralo 15 prolaznika, ne čineći ništa da pomognu djetetu koje se davilo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.