Šta nakon propasti ukrajinske kontraofanzive: Amerika priprema “Plan B”

Do sada je ruska strategija dozvoljavala drugoj strani da pojača svoja neprijateljstva, a Zapad je to koristio u pokušaju da istroši Rusiju na bojnom polju i da je destabilizuje iznutra. To se, međutim, nije desilo ni nakon slučaja “Prigožin”, pa ni slanja kasetne municije, raketa “himars”, ali i municije sa osiromašenim uranijumom.

A onda je sve od strane Vašingtona i Brisela bilo stavljeno na posljednju kartu - ukrajinsku kontraofanzivu, ali je i ona, kako stvari stoje na terenu, doživjela veliki fijasko. Prema podacima zapadnih obavještajnih službi, do sada je u ovoj akciji poginulo više od 71.000 ukrajinskih vojnika, a ukupno do sada, od početka ovog sukoba, oko pola miliona.

Utisak je da su u Briselu, a pogotovo u Vašingtonu, pojedini centri moći, koji su podržavali i finansirali ovaj rat, počeli da gube strpljenje, da su se umorili, pa čak i u samoj Poljskoj, ali i Njemačkoj, jer se i retorika u zapadnim mejnstrim medijima, koji su do sada uvijek pripremali svoje javno mijenje za krupne stvari, naprasno promijenila preko noći. Da li je na pomolu neki novi “Plan B” Zapada i kako bi on mogao da izgleda u praksi?

Mejnstrim mediji

Američki list “Njuzvik” nedavno je objavio kako javnost i političari u SAD konačno treba da shvate da od ukrajinske kontraofanzive nema ništa, te da bi trebalo vidjeti šta i kako dalje. A onda je uslijedila još jedna objava koja bi mogla ukazati da se na Zapadu sprema možda i izlazna strategija. Američki list “Njujork tajms” sproveo je istragu o tragediji u gradu Konstantinovka gdje je početkom septembra poginulo 16 ljudi.

Publikacija je došla do zaključka da je raketni napad na naseljeno područje izvela ukrajinska, a ne ruska vojska, kako se to ranije tvrdilo. Ukrajinski zvaničnici su na ovu objavu reagovali sa primjetnom zbunjenošću. Savjetnik Kancelarije predsjednika Ukrajine Mihail Podoljak čak je zaprijetio stranim novinarima.

Prema njegovim riječima, takve publikacije povlače za sobom rast teorija zavjere te stoga zahtijevaju provjeru i pravnu procjenu istražnih organa.

Ali, ipak ono što je najinteresantnije jeste što je ova istraga, odnosno izvještaj o ovom nemilom događaju, slučajno ili ne, objavljen na dan dolaska Zelenskog u SAD te se stoga ne može isključiti da objavljivanje ovog kompromitujućeg materijala u takvom trenutku može imati i politički prizvuk. Poznato je da je u posljednje vrijeme došlo do dosta nesuglasica između ukrajinskog rukovodstva i zapadnih zemalja.

Kraj kolonijalizma

Kada sukob u Ukrajini dođe do kraja, kakav god bio konkretan ishod za neposredne učesnike, jedan dio zemalja svijeta će ojačati svoje pozicije. Ne samo Kina ili Indija, o kojima se često govori kao pravim pobjednicima konfrontacije između Rusije i Zapada, već i niz drugih zemalja koje su ranije imale podređenu ulogu, a sada se emancipuju izlazeći iz luđačke košulje koje su im stavile zapadne sile. Treba vjerovati i da bi svjetska politika mogla da postane racionalnija, da UN budu ono što bi trebalo, jer bi tada pragmatični interesi bili izraženi otvoreno i poslovno. I u tom smislu, može se tvrditi da ukrajinska kriza zaista povlači crtu pod kolonijalizmom u širem smislu.

Može se pretpostaviti da Vašington uz pomoć mejnstrim medija na ovaj način šalju poruku Kijevu da postoje i drugi kompromitujući dokazi te da bi zato trebalo da i u budućnosti slušaju uputstva koja im stižu iz Vašingtona, te da ne kritikuju svoje zapadne saveznike, što vrlo često i javno čine, za svoje neuspjehe na terenu. 

Američki izvori su posebno ukazali da je nezahvalnost Ukrajine iznervirala Džoa Bajdena. Ova tačka postaje posebno važna u kontekstu tekuće izborne kampanje u SAD. Ako su ranije riječi Zelenskog i njegove prozivke i kritike imale malo uticaja na unutrašnju političku situaciju u Americi, sada će republikanci upotrijebiti svaku neopreznu izjavu protiv demokratskog kandidata.

Status kvo

Kao prvo, jasno je da su jastrebovi iz Vašingtona, podržavajući Ukrajinu, ostvarili svoj prvi cilj - da izbace Rusiju iz Evrope, da oni njom ovladaju, kako ekonomski tako i politički, ali i da na koljena bace nekada moćnu Njemačku. Drugi cilj, da se to isto uradi sa Rusijom, nije ostvaren, jer se Moskva pokazala daleko žilavijom nego što se mislilo, ali politički mudrijom, stvarajući nove političke i ekonomske saveznike na istoku. 

Sve ovo, zajedno sa činjenicom da neuspjeh ukrajinske kontraofanzive postaje sve očigledniji, otvora na mala vrata pitanje pregovora o prekidu vatre, na liniji trenutnog statusa kvo i najvjerovatnije bez čvrstih političkih obaveza. U prevodu, ovo bi transformisalo sukob u klasični format hladnog rata.

Zapad će najvjerovatnije pokušati da nametne ove pregovore sa pozicije snage, ali pitanje je da li će to i proći. U stvari, ovaj rat bi odavno bio gotov da Vašington trenutno zna kako da se proglasi pobjednikom u očima svojih građana, glasača. Šta će biti sa Ukrajinom - nije bitno.

U zapadnoj štampi glavne priče o Ukrajini posljednjih nedjelja, što do sada nije bio slučaj, bile su o tome koliko je ukrajinska vojska bila loša, odnosno koliko je ruska vojska jaka u svom odbrambenom ratu. To znači da je kontraofanziva Kijeva, iako formalno nije završena, skoro definitivno otpisana, ka­o jedan od pobjedničkih scenarija Pentagona.

Da bi imala šansu da pobijedi Rusiju na bojnom polju, Ukrajina bi morala da umnoži svoju prednost nad ruskim oružanim snagama. Da bi to uradila, morala bi da udvostruči ili utrostruči vojnu zalihu, udvostruči ili utrostruči broj svojih trupa i da dobije na stotine najnovijih aviona sa najmoćnijim naoružanjem, umjesto desetina zastarjelih. Ovo bi trajalo najmanje nekoliko mjeseci, pod pretpostavkom da Rusija sve to mirno gleda sa strane, bez adekvatnog odgovora.

Kompromisi

Pojedini analitičari, međutim ukazuju s obzirom na to da sukob u Ukrajini nije klasični rat, gubitnik neće biti strana kojoj fizički ponestane snage, već ona koja ranije izgubi volju za borbom.

Rusija se prema njihovim procjenama za sada odlučila na strategiju čekanja i iscrpljivanja, kako Ukrajine tako i zapadnih kapaciteta, jer se dosadašnja zapadna strategija pokazala kao ćorsokak.

Rusija može parirati svim vojnim naporima Ukrajinaca - i po cijenu prilične napetosti, čak i ako to znači glasne i ponižavajuće poraze koji nemaju strateške posljedice.

Stoga, stiče se utisak da zapadne zemlje pokušavaju osmisliti novi plan, odnosno novi “koncept pobjede”. Ako je tako, čini se da bi to zahtijevalo ili direktnu vojnu intervenciju u Ukrajini ili drugi front u ovom ili onom obliku: na strani Poljske, u Pridnjestrovlju ili negdje drugdje.

Tome će prethoditi izjave zapadnih lidera o neprihvatljivosti vojne pobjede Kremlja i odgovarajuća medijska propaganda koja se zalaže za eskalaciju.

Međutim, čini se, bar prema posljednjim objama mejnstrim medija, da Zapad zapravo ne želi eskalaciju, već klasični hladni rat i višegodišnje obuzdavanje – duga strategija koja se već jednom pokazala efikasnom. Na primjer u Avganistanu.

Da bi to uradio, ovaj sukob treba da se zamrzne, a pogotovo jer Amerika ima daleko važnija posla oko Indo-Pacifika. Ukrajina bi u tom slučaju postala granica za Zapad, slično Zapadnoj Njemačkoj u 20. vijeku, ali da bi to funkcionisalo, potreban je dovoljno čvrst sporazum sa Moskvom. To je osnova za smislene pregovore koji bi mogli da počnu ove jeseni. Ili su već u toku. Može li takav blef da funkcioniše?

S jedne strane, ovakav sporazum bi bio u suprotnosti sa ruskom vizijom pobjede. S druge strane, ako situacija na bojnom polju počne da se okreće protiv Kijeva, a što je već slučaj, biće u interesu Zapada da okonča sukob što je prije moguće dok njegov klijent još ima neku vrstu snage.

U gore navedenoj logici, to znači neku vrstu pritiska, posebno preko medija, da bi se Kijev primorao na “kompromis”, možda i odricanje dijela teritorija. Ali, treba imati na umu da ti pregovori u pozadini neprijateljstava mogu trajati dugo, možda čak i godinama.

Loše procjene

Kada su počele borbe, odmah je bilo jasno da odnosi Rusije i Zapada ulaze u akutnu fazu. Ali težina i upornost sukoba premašili su očekivanja. U februaru 2022. malo ko je mogao da zamisli trenutni nivo vojno-tehničke podrške NATO-a Ukrajini i tako temeljno razbijanje svih veza između Rusije i zapadnih zemalja.

Predviđanja prve faze nikome nisu uspjela. I Moskva je pogrešno procijenila vojno-političko i javno raspoloženje u Ukrajini i spremnost SAD i njenih saveznika da idu tako daleko u podršci Kijevu.

Zapad je, međutim, pogriješio što je pretpostavio da ruski ekonomski sistem ne može da izdrži spoljnu blokadu, ali da globalna ekonomija može relativno bezbolno da prođe bez Moskve. Percepcija obje strane o sopstvenoj sposobnosti da natjeraju svoje protivnike da promijene kurs i učine ustupke nije odgovarala stvarnosti.

Greške napravljene u ranim fazama bile su rezultat ranije formiranih stereotipa. Ako uklonimo nijanse, protivnici su preuveličali jedni druge u ranjivosti i pogrešno shvatili svoje rivale kao “tigrove od papira”.

Ovo je još djelimično element, ali više kao figura govora u propagandi. Igra se pretvorila u dugotrajan proces u kome svaka strana pokušava da mobiliše svoje prednosti i akumulira odlučujuću superiornost kako bi izašla iz ćorsokaka. Utisak je da je Rusija u toj ratnoj i geopolitičkoj igri ipak u daleko boljem položaju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.