Tajna vladavine Vladimira Putina - stabilnost uz pomoć obavještajaca
U funkcionisanju Ruske Federacije i okolnih postsovjetskih republika, u kontroli kapitala lokalnih oligarha - bivših mafijaških šefova, ključnu ulogu ima Federalna služba bezbjednosti (FSB), nasljednik KGB-a.
Sasvim je nejasno kako bi neka druga grupacija, čak i da čudom dobije izbore, mogla kontrolisati 150-milionsku zemlju sa 160 etničkih grupa, nekoliko vjeroispovijesti te bitno različitim lokalnim prilikama i izazovima.
Preuzevši od bolesnog Borisa Jeljcina kormilo Rusije, Vladimir Putin je na strateška mjesta postavio svoje bliske saradnike iz FSB-a.
Zovu ih još i "silovikima", pripadnicima vojno-obavještajnog klana, uz čiju pomoć je slaba država poslije privatizacijske otimačine vratila kontrolu nad energetskim sektorom od raspomamljenih oligarha Jeljcinove ere.
Najveću zemlju svijeta Putin je dodatno centralizovao, ukinuvši pravo federativnih jedinica da biraju guvernere. Sada ih postavlja Moskva, pa na čelo problematičnih regija obično dolaze FSB-ovci.
Rezultat: Kavkaz je koliko-toliko stabilizovan. Raščišćeni su, ili pod okrilje FSB-a stavljeni, mafijaški gospodari rata i kriminala koji su devedesetih haračili po ruskoj provinciji. Građani su stekli dojam da država opet nekako funkcioniše, uporedo s rastom plata i penzija za najšire slojeve.
A ono što većina Rusa najviše cijeni poslije krvavih događaja u 20. vijeku - a pogotovo poslije decenije tranzicionog haosa - jeste stabilnost bez ikakvih radikalnih, krvavih prevrata.
Podizanje ekonomskog standarda iznad nivoa siromaštva te sprečavanje bezakonja i mafijaških ratova je glavni interes ruskih građana. Demokratija? Može, ali nije toliko bitno…
Za svoje usluge u stabilizaciji Putinovog režima "siloviki" su nagrađeni položajima i uticajem. Mnogi analitičari ključnim elementom današnje ruske vlasti smatraju FSB, a ne, na primjer, režimsku stranku Ujedinjena Rusija, koja ima dvotrećinsku većinu u Dumi.
Nakon što je Putinu pretprošle godine istekao drugi, po mnogima veoma uspješan predsjednički mandat, vojno-obavještajni klan u Kremlju navodno je tražio od njega da mijenja ustav te tako ostane na vlasti i treći put. Putin je za takav potez imao podršku ogromnog dijela domaće javnosti, a zapadna je bila gotovo uvjerena da će car slijediti primjer bjeloruskog diktatora Lukašenka ili kazaškog "doživotnog predsjednika" Nursultana Nazarbajeva.
Ali kada je Putin ipak odstupio s predsjedničkog položaja i još za nasljednika promovisao Dmitrija Medvedeva, pravnika civilne provenijencije - sve to na štetu FSB-ovog favorita Sergeja Ivanova - najtvrđi klan "silovika" silno se ozlovoljio.
Neposredno pred izbore dogodila se serija hapšenja unutar represivnih organa, a mediji su vrištali o zakulisnim ratovima kremaljskih klanova. Za mir u kući Putin je morao obezbijediti brojne kompenzacije.
Jednom od posljedica neminovnih rošada smatra se imenovanje zagonetnog Igora Sečina (zvali su ga "Ruski Dart Vejder" i "Sivi kardinal") za vicepremijera zaduženog za energetiku - sektor gdje plivaju nepojmljive milijarde novca.
"Forbs" je lani na listi najmoćnijih ljudi svijeta Sečina pozicionirao ispred Medvedeva, kao drugog najmoćnijeg Rusa iza Putina!
U "Sečinov klan" obično svrstavaju i šefa policije Rašida Nurgalijeva te Nikolaja Patruševa, bivšeg čelnika FSB-a, koji je danas šef predsjednikovog odjeljenja za nacionalnu bezbjednost. Sve te operativce smatraju lojalnim Vladimiru Putinu, koji pak pruža zaleđe (ali i drži konce u svojim rukama) formalno prvom čovjeku države Dmitriju Medvedevu.
Redovno kritikovan kao Putinova marioneta, današnji ruski predsjednik Medvedev načelno pokušava senzibilizovati javnost za reforme - od potrage za novim tehnologijama pa do promjene društvenog mentaliteta. Smatraju ga pristalicom liberalizacije ekonomije, partnerskih odnosa sa Zapadom i polagane demokratizacije zemlje.
U njegov "tehnokratski klan" mediji ubrajaju, između ostalih, "kremaljskog ideologa" Vladislava Surkova, ministra ekonomije Elviru Nabijulina, te ministra finansija Alekseja Kudrina.
Uprkos jalovim vapajima Garija Kasparova, koji zapadnu javnost upozorava da ne nasjeda na "prividni razdor unutar bande", u polarizacijama unutar Kremlja neki posmatrači vide moguće jezgro dvostranačja, koje je u više navrata prizivao i sam Putin kao, po njegovom mišljenju, idealan sistem za Rusiju budućnosti.
Konzervativni Putinovi i Sečinovi "siloviki" bili bi, u tom slučaju, protiv liberalnih "tehnokrata" okupljenih oko Dmitrija Medvedeva - oligarha, pravnika, menadžera i ostalih činovnika.
Riječ je, dakle, o (zasad samo teoretskoj) postupnoj demokratizaciji političkog sistema iz povlaštene režimske elite. Bez opasnog ljuljanja sistema koji bi ovu složenu zemlju opet gurnuo u propast i stradanja; zapravo nekakav stabilniji, ruski put formiranja vlastite verzije demokrata i republikanaca...
Put ciničan i nepravičan, ali ne baš posve različit od istorijskog formiranja političkih elita na Zapadu. Neki baš u tome vide ulogu Mironovljeve Pravedne Rusije, parlamentarne kopije Ujedinjene Rusije, u koju bi se jednog dana mogla preliti kremaljska opozicija, kada i ako sadašnji režim procijeni da su za to došli uslovi. I naravno, ako režim tako nešto doista želi.
Noćna mora
Igora Sečina opisuju kao noćnu moru ruskih oligarha, tipa čije zanimanje za nečije poslove u pravilu znači alarm za vlasnika. Mihail Hodorkovski nazvao ga je "mozgom" komadanja njegove naftne imperije "Jukos", čija je mutnom privatizacijom stečena postrojenja progutao "Rosnjeft" nakon što je tajkun završio iza rešetaka kaznionice u sibirskom Krasnokamensku.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
