Šume breze njihove mladosti
U LjETO 1968. godine prošlog vijeka, diplomiralo je 150 učenika nekadašnje "Učiteljske škole" u Bijeljini. Čitava učiteljska vojska.
Samo malo njih uspjeli su da nastave školovanje. Najviše ih je već ljeta iste godine, u septembru ušlo u seoske učionice na Majevici, Konjuhu, Ozrenu, Podrinju, Posavini i na Birču.
Prije toga, 1965. godine izgradili su novu školsku zgradu na njivama periferije Bijeljine, sada u Račanskoj ulici gdje su ekonomska škola, gimnazija i mašinska škola, i zasadili su drveće, uglavnom breze. I sada šume breze iz njihove mladosti, u maturskim danima sađene...
Godine su prolazile, drveće je raslo, njegovano rukama mlađih generacija bijeljinskih srednjoškolaca. A oni "šezdesetosmaši" su stvarali porodice, doškolovavali se, mijenjali profesije, pravili kuće, spuštali se sa brda u gradove Zvornik, Bijeljinu, Tuzlu, Brčko, Šamac, Beograd... Okupili su se 1988. godine na dvadesetogodišnjici mature. Obradovali su se svojim brezama - visokim, treperavim, vitkim... Neki od njih, u znak sjećanja na bijeljinske, sadili su breze u mjestima u kojima su "učiteljovali".
Vrijeme je prolazilo - što ratno, što poslijeratno, izbjegličk... Zlo je raspršilo ljude širom svijeta. Dosta ih se vratilo u Semberiju.
Neki su napustili ovaj svijet, pa je ovoga ljeta 2008. godine, na četrdesetogodišnjicu mature, iz dugog učiteljskog stroja '68. došlo na prozivku samo šezdesetak nekadašnjih đaka.
Njihove breze su ih čekale - visoke, srebrne i treperave... Šumile su im o prvim poljupcima i cigaretama, o bijelim bluzama i plavim patikama, o šuškavcima, i za samo jednu noć sodom "izlizanim" farmerkama, o frizurama tarzankama, o dugim zolufima, o malim tamburicama i Grku Zorbi, o ekskurzijama i nadanjima - o slatkim uspomenama.
Breze natkrile ostalo rastinje u nekadašnjem učiteljskom dvorištu. Pamte mnogo, ali o tome nisu sada progovorile - i kako su se u njihovoj sjenci okupljali mladi iz drugih generacija, i kako đaci na nastavu sada dolaze automobilima, i kako ne vole da čitaju Jesenjina, Prevera, Ćopića, Selimovića, i kako...
Svi "šezdesetosmaši" su izgovarali :
"Kako su visoke naše breze!" Stavljali su šaku iznad očiju da bi im vidjeli vrhove. Breze grgolje kao proljetne vode, a kosa učitelja iste boje kao i brezova kora.
Na licu im dosta bora, doduše, vješto prikrivenih šminkom za ovu priliku, ali su, ipak, vidljive. Sa njima su i njihovi profesori: Ljubo Janjičić Aga psiholog, Slobodan Petrović, srbista i književnik i Predrag Karapandžić biolog. Tako su ih zvali prema predmetima koje su im predavali.
Na drugarskoj večeri malo plesa, malo pjesama, malo tuge, pa duga, preduga priča o djeci i unucima, o supružnicima i đacima, o kućama i dvorištima, o reumi i kostoboljama, o krvnom pritisku i najboljim receptima za njegovo snižavanje, I o tome kako su se nekada voljeli ono dvoje iz trećeg odjeljenja, ali se nisu uzeli, o ...
A njihove, krošnjate učiteljske breze su sve to veče treperile i šumorile - kao plaha ljetnja kišica. Kako su samo visoke! Kolike će tek biti na pedesetogodišnjici mature. Ko preživi pričaće.
***********
Bijeljinski mladi učitelji službovali su u selima na Majevici, Konjuhu, Ozrenu, Podrinju, Posavini i na Birču
***********
Breze - krošnjate, visoke, srebrne i treperave, čekale su bivše đake koji su ih sadili... Šumile su im o prvim poljupcima i bijelim bluzama...
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
