Šta oko vidi to ruke stvore
SUKNAR ili abadžija je majstor koji izrađuje ručno i uz pomoć šivaće mašine tradicionalne narodne nošnje od grubog ili finog sukna ukrašavajući ih pomoću gajtana, širita, srme i čohe.
Ovo je staro zanimanje koje izumire, jer je malo onih koji nose koporane, zubuniće, srmom vezene prsluke, rajtoz pantalone pa i kape šajkače.
Poslednji abadžija sigurno i na prostorima Istočnog dijela Republike Srpske živi u selu Omarinama kod Rudog.
Osamdesetdvogodišnji Jelisije Ivnović, penzioner, na svojoj mašini "singerici" staroj više od stotinu godina šije i ukrašava za one koji još žele da održe ljepotu narodnih nošnji i sjećanje na svoje daleke pretke.
- Šesta decenija je nastala kako sjedim za ovom "singericom" i šijem sve od narodnih odijela do uniformi, kožnih jakni ili najnovijih modela sakoa, mantila i muških i ženskih jakni. Sve što igla ubode to znam uraditi i sašiti - počinje priču Jelisije.
Priča teče polako, između dva uzdaha, dok singerica klapara kao mašina prnjača, igla veze po platnenoj podlozi, a abadžija klima glavom i cijelim tijelom stišćući nogom papuču za pokretanje stare šivaće mašine.
Stari zanatlija zaustavi mašinu, stavi ruku na njenu glavu gdje se nalazi mjesto za podmazivanje, podboči se drugom rukom i nastavi.
- Ovom spravom i sa ovih deset prstiju odgojio sam djecu i poslao ih na škole i ovdje, u Omarinama, kupio 16 hektara zemlje. Oči su mi ispadale krojeći, raspegljujući šavove, peglajući i šijući u početku uz čkiljavu svjetlost lampe petrolejke a kad nije, zbog neimaštine bilo gasa za nju, i uz svijeće, često na tami i napamet - nastavlja životnu ispovijest Jelisije.
Krojač othuknu, okrenu se, mašina ponovo zaklopara, a ispod šivaće igle naziru se već obrisi kačketa, koji je, pored šajkače, omiljena kapa u ovim krajevima.
I kad je kačket bio završen majstor ga prvo isproba na svojoj glavi, nakrivi ga na jednu stranu, onako momački i šeretski, stade pred iskrzano ogledalo onda ga skide pažljivo sa čela i objesi na kuku o zidu.
- Za krojenje i šivenje kačketa treba biti malo bolji majstor, koji je dobro ispekao zanat. Sjećam se kad me otac, kao golobradog mladića dade na zanat kod starog abadžije u selo Mioče. Onako uplašenog, u pelengaćama, predade me gazdi, prekrsti se i ode preko praga. Običaj je tada bio da se majstorima za učenje šegrta plaća kantom masti, pasuljom i šenicom - prisjeća se Jelisije.
I kad je poslije tri godine savladao umnogome abadžijski zanat šegrt je morao raditi još godinu dana kod majstora da odradi njegovo zbog njega "izgubljeno" vrijeme.
Stari majstor ne dangubi ni dok nam priča o svom zanatu i životu. Uzima pumpicu s uljem i pažljivo podmazuje mašinu. Jer "singerica" mora biti spremna da sašije još jedno odijelo za nezaborav.
- Imam još jedan plan. Kad osjetim da ću da skončam sašiću sebi najbolje odijelo sa gajtanima, širitima i čohom da u njemu lijep i uparađen odem Bogu na istinu. Nek se i gore, na nebu vidi ko je bio Jelisije abadžija - kaže ovaj osamdesetdvogodišnjak
Nekada je bilo teže
- Lakše je sad, a nekad. Trebalo je gajtane peglati specijalnim peglama ultijama. Sad mi poneko donese polovan gajtan da mu napravim koporan, za paradu, jer mu se ne isplati da zbog jednog kančela ovog ukrasa odlazi u kupovinu čak u Valjevo - dodaje Jelisije Ivnović.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
