Šta kriju vatikanski hodnici

Na kraju se parkiraju usred Vatikana i jure s Frančeskom mramornim hodnicima dok ne završe ispred spasitelja - pape Jovana Pavla II. On prilazi izluđenoj ženi i počne da izgovara 'egzorcističke formule na latinskom' i ubrzano se moli.

Na kraju se naslanja na ženu i šapuće joj: "Sutra ću održati misu u tvoje ime", a s tim riječima Frančeska se odjednom smiruje. Demon djeluje kao da je otišao, pa je ženi neugodno i zbunjena je. Izvinjava se papi, koji će poslije svoju bitku sa sotonom prozvati 'biblijskom scenom'.

U knjizi 'The Vatican Prophecies: Investigating Supernatural Signs, Apparitions, and Miracles in the Modern Age", Džon Tavis, bivši šef rimske kancelarije za katoličke vijesti, ovako opisuje tajni egzorcizam iz 1982. godine.

Njegova nova knjiga pokazuje na koji se način Vatikan nosi s natprirodnim (ili bar navodno natprirodnim) pojavama i događajima, od svetih relikvija do demonskih opsjednutosti.

Relikvije

Relikvije su fizičke stvari koje je nekada dodirnuo svetac, a mogu biti i komadić njegove odjeće ili dio tijela, s tim da se smatraju talismanima i donosiocima sreće.

Iako je odavno zabranjeno prodavanje relikvija, postoje rupe u zakonima, kojima se mnogi obilato služe. Smrt pape Jovana Pavla II 2005. godine predstavila je posljednju veliku eksploziju na tržištu relikvija, jer su mnogi tvrdili da posjeduju ostatke omiljenog pape, dok je gotovo isti broj ljudi tvrdio da posjeduje nešto njegovo.

Nekoliko sati prije njegove smrti, 2. aprila, njegov lični sekretar, nadbiskup Stanislav Divis, tražio je od papinih ljekara da mu izvade malo papine krvi za sjećanje. Kasnije je nadbiskup proslijedio kap po kap krvi crkvama i biskupijama koje su žudjele za relikvijom pape.

Ta krv, kao i kosa s njegovog posljednjeg šišanja, jedine su 'prvoklasne relikvije', što je fraza koja se koristi kad je relikvija uzeta direktno sa tijela (ovaj put s pape), a nisu uklonjene kosti ni organi s pape, što znači da je broj prvorazrednih relikvija izuzetno ograničen.

Ista stvar se, doduše, ne može reći za druge svece i značajne katoličke figure tokom godina. Naime, vatikanski 'katalog službeno prepoznatih dijelova tijela' sadrži ruke, prste, glavu, nožni palac, zub i nokat, dok su odbačene stvari poput obrezane kožice bebe Isusa, koja se dugo zvala 'svetim prepucijem'.

Tjelesne relikvije nekada su bile uobičajena pojava. Godinu dana nakon smrti Svete Tereze Avilske odrezana joj je lijeva ruka koja je poslata u samostan. Sveštenik koji je to učinio za sebe je zadržao njen kažiprst, koji je nosio oko vrata ostatak života.

Njeno tijelo je na kraju raskomadano i poslato okolo, dio po dio, uključujući i njeno srce, desnu ruku, stopalo, lijevo oko i dio vilice.

1966. godine mlada časna, sestra Katarina Kapitani, umirala je ležeći u bolnici zbog krvarenje jednjaka. Imala je viziju pape Ivana XXIII, koji je umro tri godine ranije, a koji joj je navodno 'stavio ruku na stomak i rekao da više ne treba da brine'. Ona se oporavila, a ovo čudo je iskorišćeno u korist beatifikacije dotičnog pape 2000. godine.

Dvije godine kasnije, časna sestra je dobila na poklon dio papine kože, koja mu je oguljena s ruke nakon smrti.

Ova praksa u savremeno doba izaziva mnogo pomješanih reakcija. 1977. godine 'kosti francuske karmelićanke Svete Male Terezije' okupile su mnoštvo znatiželjnika tokom turneje po Francuskoj, da bi na kraju prošla kroz 40 zemalja. Njene relikvije toliko su popularne da imaju i stranicu na Fejsbuku, a jedna je putovala i u svemir na Diskaveriju.

Pa ipak, katolički službenici tvrde da se sječenje tijela danas čini dosta razboritije. Ako je tijelo netaknuto, uzimaju neke kosti, pri čemu paze na higijenu, ali i da poštuju samo tijelo. Paze da ne sijeku kosti nasumce, kako im se prohtije, a u nekim slučajevima nema relikvija koje se mogu ukloniti.

Svejedno, ni to neće zaustaviti neke ljude, uključujući i prevarante, da pokušaju da ih prodaju. Tako ste još 2013. godine mogli kupiti fragmente kostiju Svete Marije, Isusove savremenice za 1.090 dolara ili komadić kosti ranog hršćanskog mučenika Teodora, za samo 890 dolara na I-Beju.

Iako su obije relikvije dolazile u paketu s pismima koja su trebala da potvrde autentičnost, obično je riječ o lažnim pismima, koja imaju potpise starih opskurnih biskupa iz prošlosti, tvrde stručnjaci.

Inače, lažnjaci se obično mogu otkriti uz pomoć grešaka u latinskom, pobrkane hronologije, pa čak i potvrda od biskupa koji uopšte nisu živjeli u isto vrijeme kad i navedeni sveci.

Crkva se mora nositi s lažnim relikvijama od srednjeg vijeka, a danas, umjesto da troši novac i vrijeme na pronalazak lažnjaka, ona ponekad jednostavno zažmuri na jedno oko kad se radi o određenim relikvijama, pa su neki čak i izjavili da nije bitno što ne postoje forenzički dokazi ako je duhovna povezanost tu.

Torinsko platno

Ckva ipak nije mogla tako lako pristupiti slučaju Torinskog platna, što je navodni pokrivač u koji je bio umotan Isus Hrist nakon smrti i na kojem je ostao otisak njegovog lica i tijela.

Međutim ni u ovom slučaju Crkva nije zauzela čvrsti stav. Papa Benedikt je platno prozivao 'ekstremnom ikonom koja nije relikvija', što bi značilo da nije bilo omotano oko Isusovog tijela.

Priča o platnu počela je u 14. vijeku, a popularizovala se u 20. vijeku, kad su noviteti iz svijeta nauke omogućili nove vrste analize platna, kakve do sada nisu bile moguće. Pa ipak, uprkos silnim analizama i dalje nismo ništa bliže rješavanju ove misterije.

1898. godine talijanski fotograf Sekondo Pia otkrio je niz fotografija čiji su negativi otkrili nevjerovatno detaljne slike muškarca na pokrivaču. Lice je djelovalo jako prirodno, a činjenica da je platno u biti 'prikaz negativa', mnogima je dokazala autentičnost, jer su stručnjaci tvrdili da nijedan 'srednjovjekovni umjetnik nije mogao posjedovati toliko znanje da stvori takvu sliku'.

Od tada slika priziva pažnju crkve, vjernika, nevjernika i stručnjaka. Od kada je analizom radiokarbonskom metodom dokazano da platno potiče iz razdoblja između 1260. i 1390. godine, Crkva izbjegava ikakve izlaske u javnost, iako je više stručnjaka opovrglo navedeno testiranje, tvrdeći da je analizirani uzorak tkanine bio kontaminiran.

Sedamdesetih godina počeo je STURP, projekt istraživanja Torinskog platna, pri čemu se udružilo tridesetak naučnika iz različitih područja širom svijeta, nakon čega su se samo pojavila nova pitanja, pa ni dalje nije sigurno vrijeme porijekla platna.

Dokazano je samo da nije djelo umjetnika i da posjeduje unikatnu, trodimenzionalnu informaciju, iako je nejasno kako je nastalo.

Egzorcizam

Stav crkve o demonskoj opsjednutosti, kao i kod bilo kakve vrsta čuda, najbolje se može opisati kao 'verovaćemo kada vidimo'.

Iako je Crkva nekada imala 'poseban odred egzorcista', papa Pavle VI počeo ih je ukidati 1972. godine, pa su decenijama kasnije egzorcizmi bili toliko rijetki da su ih izvodili samo 'posebno delegirani sveštenici'.

Prije nego što je izabran na mjesto pape Benedikta, kardinal Jozef Racinger vodio je vatikansku kongregaciju za doktrinu vjere, koja se bavila istraživanjem misterioznih fenomena.

1985. godine Racinger je poslao pismo svim biskupima u kojima ih je upozorio da ograniče egzorcizme, kako neautorizovane osobe ne bi mogle da vode molitvene skupove na kojima se direktno obraćaju demonima.

Svega nekoliko mjeseci kasnije, papa Ivan Pavle II proglasio je da se demonski uticaj može pojaviti u obliku 'đavolskog posjeda', usleijd čega bi osoba mogla zatrebati egzorcizam.

1999. godine Vatikan je pak objavio revidiran obred egzorcizma.

I dalje, crkva kao da pazi kada je riječ o ovoj praksi, a Tavis naglašava da što ste više na ljestvici katoličke hijerarhije, to je veći otpor prema razgovoru o demonskim opsednutostima i egzorcizmu.

U svojoj knjizi Tavis citira oca Gabrijela Nanija, bivšeg egzorcistu koji je, na svoj veliki šok, uklonjen s pozicije.

Nani vjeruje da je, okretanjem leđa egzorcizmu, Crkva širom otvorila vrata sotoni da uđe u naš svijet i potpuno ga unakazi, piše Njujork post.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.