Špijun zadivio i Putina
Svi su smatrali da je Herman Sim zaslužio tu čast. Bio je ponedjeljak, 6. februar 2006. godine, a Sim je nosio svoje najbolje odijelo, spreman za svečani događaj. Pozvan je u predsjedničku palatu u Estoniji da bi primio Orden Reda bijele zvijezde zbog, kako je istaknuto u službenom obrazloženju, zasluga za estonski narod. Možda ni on sam nije bio svjestan koliko je ironije bilo u svemu tome.
Nije to bilo jedino priznanje koje je Sim dobio te godine. Drugi orden koji mu je dodijeljen mogao je da vidi jedino na ekranu svog monitora i to pod uslovom da nikog drugog nema u prostoriji. Sergej Jakovljev, agent ruske obavještajne službe SVR, koji je bio zadužen da prati i usmjerava Hermanove špijunske aktivnosti, pojavio se na ekranu da bi mu pokazao medalju. Jakovljev je bio taj koji je Sima obradovao viješću da je ovaj unaprijeđen u čin general-majora, zato što je Moskvi dostavio imena svih Rusa koji su, ili se pretpostavljalo da su, špijunirali za NATO. Tadašnji ruski predsjednik Vladimir Putin bio je oduševljen.
Četiri godine kasnije Simova karijera je završena. Naravno, za špijune nije ništa čudno ako starost prožive u maloj zatvorskoj ćeliji. Tako i Sim služi kaznu u funkcionalnom zatvoru izgrađenom poslije raspada Sovjetskog Saveza u estonskom gradu Tartuu, gdje je obavezan da nosi zatvorsku odoru, a utjehu pronalazi u Bibliji.
To je onaj isti čovjek koga je NATO, u povjerljivom izvještaju od 141 stranice, označio kao špijuna koji je "najviše naškodio Sjevernoatlantskom savezu u istoriji njegovog postojanja". U izvještaju navodi da je Sim, kao nekadašnji šef obezbjeđenja Ministarstva odbrane Estonije, imao pristup povjerljivim NATO dokumentima koji su toj zemlji uručeni poslije njenog pristupanja Alijansi u proljeće 2004. Dok nije uhapšen u septembru 2008, Sim je krišom predao nekoliko hiljada dokumenata Rusima. U nekima od njih bile su strogo povjerljive informacije o tajnim strategijama NATO odbrane, uključujući instalaciju, održavanje, nabavku i korišćenje sistema za šifrovanje podataka.
Prema izvještaju, ovaj vrhunski obavještajac je takođe "kompromitovao široki spektar obvještajnih podataka i analiza u vezi sa NATO", a među njima i one koje se bave antiterorizmom, tajnim vojnim planovima i kontrašpijunažom. Nikada ranije, istaknuto je, nijedan špijun nije drugoj strani odao toliki obim vojnih tajni u tako dugom vremenskom periodu.
Međutim, slučaj Hermana Sima otkriva sa kolikim se rizikom NATO suočava u procesu proširenja na Istok poslije završetka Hladnog rata. Svaka od 28 zemalja-članica sada ima pristup gotovo svim povjerljivim internim informacijama. Za eksperte to je već dovoljno zabrinjavajuće. Ali još gora činjenica je da nekadašnji pripadnici stare političke i vojne elite - koji su ranije bili lojalni sasvim drugačijem političkom sistemu - sada rade u bezbjednosnim institucijama novih država-članica. A među njima je bio i Herman Sim.
Rođen je kao vanbračno dijete u maju 1947. u malom estonskom mjestu Sure-Janiju. Kada je imao dvije godine, majka je jedva izbjegla Staljinove čistke i deportaciju u Sibir. Ubrzo se udala i ostavila malog Hermana da živi sa bakom i tetkom. U školi se pokazao ambicioznim, marljivim i prilagodljivim.
Dok je Sim studirao hemiju u Talinu, 1966. se zatekao na mjestu tuče između grupe mladih huligana i policije ispred jednog bioskopa u predgrađu. Pritekao je u pomoć policiji i banda huligana je razbijena. Policajci su bili iznenađeni jer je od svih koji su se našli u blizini jedino student stao u njihovu odbranu. Zbog toga mu je ponuđen posao.
- To je bio početak njegove karijere u KGB-u - kaže novinar Mihel Karmas, koji je za estonsku državnu televiziju snimio dokumentarac "Spdž Inside" o slučaju Hermana Sima.
Njegovo napredovanje bilo je konstantno i relativno brzo. Diplomirao je na akademiji Ministarstva unutrašnjih poslova SSSR-a 1975. Tada je postao član Komunističke partije.
U vrijeme raspada SSSR-a, Sim je imao čin pukovnika i 44 priznanja, uključujući i sve tri medalje koje su se dodjeljivale za primjerno ponašanje. Međutim, nestajao je svijet u kojem je do tada živio. Kada je Estonija, bivša sovjetska republika, stekla nezavisnost 1991, KGB je zatvorio ekspozituru u Talinu i prekinuo sve službene veze sa Simom.
Iznenada, Sim je postao pobornik estonske nezavisnosti. Organizovao je odbranu parlamenta u Talinu, kada su ga komunisti napali u maju 1990. Uskoro je slavljen kao heroj, a glasine da je pomogao Rusima da se izvuku brzo su se utišale.
Sim je postao šef policije okruga Harju (u koji spada i glavni grad), nadgledao je povlačenje Crvene armije, a obezbjeđivao je i odvoženje sovjetskih nuklearnih bojevih glava. Unaprijeđen je u direktora policije 1994.
Kada je iduće godine raskinuo sa 20 godina mlađom djevojkom, otišao je u Tunis da se odmori od svega. Tamo je sa njim kontaktirao stari poznanik iz KGB-a, koji ga je ponovio regrutovao da radi za Ruse. Tako bar tvrdi Sim, međutim istražitelji NATO kažu da on nikad nije ni prestao da bude Moskvin obavještajac.
Poslije povratka iz Tunisa, i bez bilo kakve najave, Sim je pozvan u estonsko Ministarstvo odbrane, gdje je odmah dobio rješenje o imenovanju za šefa odsjeka za analizu.
Kasnije je za njega bio zadužen ruski agent Jakovljev. Sim je dobijao standardni špijunski honorar - hiljadu evra mjesečno plus 200 evra za zdravstveno osiguranje. Osim toga, zadužio je digitalnu kameru, laptop i još par elektronskih čudesa. Tako je Sim fotografisao, kopirao i pohranjivao hiljade dokumenata.
Za vrijeme konferencije NATO zvaničnika u holandskom gradu Brunsumu 2006. učesnicima je podijeljen CD sa spiskom imena svih znanih ruskih špijuna, ali i onih za koje se sumnja, kao i detaljni podaci o dvostrukim agentima. Jedan primjerak CD-a vrlo brzo se našao na Putinovom stolu, za šta je Sim dobio nagradu od pet hiljada evra.
Međutim, ubrzo su eksperti za kontrašpijunažu počeli da sumnjaju na Sima. U zajedničkoj operaciji njemačke obavještajne službe BND i CIA, pod nazivom "Bijeli vitez", Sim je stavljen pod stalnu prismotru. Grubo kršeći pravila o bezbjednosti, Jakovljev, koji je bio zadužen za Sima, nazvao ga je na mobilni telefon da otkaže zakazani sastanak. Estonska služba bezbjednosti snimila je taj razgovor i poslije nekoliko dana Herman Sim je potpuno razotkriven.
Nije bio jedini
Naravno da Sim nije bio jedini špijun koji je odavao NATO tajne. Rajner Rup iz nekadašnje Zapadne Njemačke, kodnog imena "Topaz", doturao je povjerljive informacije istočnonjemačkoj obavještajnoj službi Štazi. Francuski oficir Pjer-Anri Bunel dostavio je Saveznoj Republici Jugoslaviji planove NATO bombardovanja za vrijeme sukoba na Kosovu. Danijel Džejms, koji je bio lični prevodilac britanskog generala, Iranu je dostavio osjetljive informacije o britanskim vojnim operacijama u Avganistanu.
PREVEO: Milenko Kindl
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
