Smrt nije poraz, već vječnost: Imao se rašta i roditi

Aleksandar Stojanović
Smrt nije poraz, već vječnost: Imao se rašta i roditi

Plači vaseljeno, radujte se nebesa. U Gospodu se upokoji vjerni sluga Hristov, najveći srpski sin i barjaktar slobode, sveti otac, arhiepiskop cetinjski i mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije. Smrt je trenutak kad ostavljamo sve što imamo na zemlji, a zadužujemo Carstvo nebesko i susrećemo se sa Bogom, oči u oči. Kod svetih ljudi, smrt nije poraz, već vječnost.

Risto Radović napustio je ovozemaljska dobra prije 50 godina, kada je monaštvom prihvatio i u sebe uselio Hrista i postao Amfilohije. Od tada, njegov život niko bolje ne opisa od velikog Matije Bećkovića, riječima “i u vrijeme jagme za značke i prnje, svoje golo telo obuče u trnje i kupi čivija po najskupljoj ceni, da Hrista na krstu bar malo odmeni. Ali čim se krsnim znakom znamenov'o, nema toga ko ga nije kamenov'o i to kamenje posta mu imanje, svaki kamen njemu, jedan Hristu manje”.

U najteže vrijeme komunističkog jarma, bezbožničkog i besmislenog bivstvovanja naroda u Crnoj Gori, preuzeo je teški krst svetog Petra Cetinjskog i svoje pravoslavne Crnogorce poveo u put slobode, a cjelokupni srpski i pravoslavni svijet ozari mudrošću i hrabrošću da ne posustaje, da se ne predaje i ne odriče Boga i srpstva ni pod najvećim pritiscima. Braneći srpsku zastavu, trpio je kamenje. Ignorišući zločinačke bombe, tražio je tijela stradalih vojnika na Kosovu i ispraćao ih u Carstvo nebesko. Izlazio na megdan diktatorima i bezbožnim vladarima, krstio nekrštene, molio se za bolesne, obrazovao najumnije i podizao hramove.

Baš kao što su za Njegoša pričali kao o stasitom vladaru jedne male zemlje na Balkanu, koji u kamenu i pod brdima izbori slobodu od tuđina, tako i moderno vrijeme dočeka da svi pričaju o jednom vladici, bradatom čovjeku blagog pogleda i oštrog uma koji u najveličanstvenijim litijama povede narod u borbu protiv bezakonja, u slobodu i istrgnu ga iz ralja diktature.

Slušajući i gledajući živo vaskrsenje koje je pokrenuo veliki vladika, uputio sam se i sam sa prijateljem Darkom Momićem pod brda ona, na Cetinje, da vidimo velikog oca, da poljubimo ruku njegovu što pastirstvom dobrim pokazuje put ka Gospodu, ka Hristovoj pobjedi. U kamenom Cetinjskom manastiru, gdje stolovaše najveći, dočeka nas stasit čovjek, blagog glasa i velike mudrosti. Na zidu slika svetog patrijarha Pavla, svetih Petrovića i vladika Amfilohije. Nad glavom mu oreol, u ruci brojanica, a na grudima krst i poče da nas uči o Bogu. Za potrebe intervjua, pričasmo o borbi protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti, Milu Đukanoviću i komunistima, a on nas svakim odgovorom nauči šta je Hristos, šta vjera, šta je pravoslavlje.

Na Cetinje sam došao savladane vjere, skrhan nekim životnim okolnostima, a mitropolit Amfilohije svojom mudrošću, pobožnošću i toplinom upali u meni onaj hrišćanski plamen i vrati vjeru u moju dušu. Pomislih, da ništa nije uradio u životu, spasio je jednu ljudsku izgubljenu dušu i otkrio smisao života jednom grešnom čovjeku. A nisam jedini, jer u vjeru je poveo desetine hiljada svojih Srba i Crnogoraca.

Bog mu namijeni velike zadatke i svaki je ispunio. Griješe oni što misle da mu je ostalo neostvareno da vrati kapelu na Lovćenu, jer njegova ljubav nastavlja da živi u srcima, riječi u glavi, a dobrota u duši sve njegove djece, za vječnost i oni će pronositi djela njegova, baš kao što je on pronosio djela svetog Vasilija Ostroškog i svetog Petra Cetinjskog. I zato blago onom ko živi dovijeka, imao se rašta i roditi. Đedo naš, neka ti je vječna slava i hvala!  

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana