Slobodan Remetić: Bošnjački falsifikat srpskoga jezika

Rekao je to u intervjuu za "Glas Srpske" akademik Slobodan Remetić, jedini član Srpske akademije nauka i umjetnosti RS među lingvistima.

* GLAS: Vodite projekat "Ispitivanje srpskog dijalekatskog kompleksa Bosne i Hercegovine". Koji je cilj tog projekta?

REMETIĆ: Narodni govori predstavljaju neiscrpnu riznicu podataka koji osvetljavaju istoriju jezika, lingvističku tipologiju, etnoistoriju, istoriju socijalnih odnosa i kulturnih uticaja, te njihovo sistematsko i iscrpno istraživanje prevazilazi lingvističke okvire i interese. U okviru projekta izdvaja se nekoliko tematskih celina: monografski opisi pojedinih govornih tipova; snimanje govora stanovništva koje je u poslednjem ratu privremeno pokrenuto sa starih ognjišta; utvrđivanje rasprostranjenosti pojedinih jezičkih osobina; prikupljanje i obrada jezičke građe za Srpski dijalektološki atlas; prikupljanje i obrada reči iz naroda; onomastička istraživanja. Posebna pažnja se posvećuje pitanjima jezičke i dijalekatske interferencije. Viševekovno sučeljavanje različitih kultura na prostoru BiH ostavilo je dubok trag u svim segmentima jezičke strukture. Pri ANURS zasnovani naučni poduhvat u stvari je deo dugoročnog projekta "Dijalektološka istraživanja srpskog jezičkog prostora" zajedničkog pregnuća SANU i njenog Instituta za srpski jezik, čiji je predmet istraživanja - temeljito i sveobuhvatno ispitivanje dijalekatskog kompleksa na celom srpskom jezičkom i etničkom prostoru.

* GLAS: Najavljujete skoru pojavu prvog toma Srpskog dijalektološkog atlasa. Šta srpska nauka i kultura dobijaju tim atlasom?

REMETIĆ: Izrada dijalektoloških atlasa spada u najveće naučne lingvističke poduhvate. Savremena dijalektologija u svetu ne bez razloga jezičke atlase smatra svojim centralnim instrumentom; oni spadaju u riznicu fundamentalnih tekovina kulture civilizovanih naroda. Zato je izrada Srpskog dijalektološkog atlasa urgentan zadatak srpske dijalektologije i srpske nauke o jeziku u celini. Takva dela donose ogromne, pregledno uređene zbirke dragocenog materijala o najrazličitijim osobinama jezika, širom geografskog prostranstva koje on zahvata. Iz dijalektoloških mapa pouzdanije se iščitava i rekonstruiše etnička i jezička prošlost jednoga naroda.

Kod nas je rad na lingvističkim atlasima počeo s ogromnim zakašnjenjem. Tek 1959-60, posle odluke IV Međunarodnog slavističkog kongresa u Moskvi, osnovan je Jugoslovenski komitet (kasnije preimenovan u Međuakademijski odbor) za dijalektološke atlase, u čijoj nadležnosti su četiri osnovna zadatka: izrada Srpskohrvatskog dijalektološkog atlasa i jugoslovenskog sektora Opšteslovenskog, Evropskog i Opštekarpatskog jezičkog atlasa. Decenijama su u SFRJ prioritet imali obavezujući međunarodni zadaci. Nedavni raspad zajedničke države i srpsko-hrvatske jezičke zajednice uništio je perspektivu izrade Srpskohrvatskog dijalektološkog atlasa, ali nam je nametnuo zadatak da u Srpski dijalektološki atlas uključimo govore srpskog življa zapadno od Drine. Mrežu Atlasa čini 800 (osamsto) punktova, od kojih se 235 nalazi na teritoriji BiH. Prikupljanje građe u govorima sa prostora BiH i Hrvatske bilo je u ogromnom zakašnjenju za ostalim srpskim oblastima, ali je razumevanjem SANU i ANURS, kao i resornih ministarstava u vladama Republike Srbije i Republike Srpske taj nedostatak, naročito na terenu BiH, u relativno kratkom periodu značajno ublažen. Prvi leksički tom Atlasa obuhvata 166 pitanja, za koja je građa prikupljena u 90 odsto lokalnih govora sa prostora BiH.

* GLAS: Među bošnjačkim lingvistima i drugim ponekad se Kulinova povelja uzima kao dokaz tradicije bošnjačkog jezika i tzv. bosančica se uzima kao posebno bosansko pismo. Šta Vi kažete na to? Kakvo je to pismo bosančica?

REMETIĆ: Iz vremena austro-ugarske okupacije BiH potiče ideja izdvajanja srednjovekovne ćirilice bosanskih muslimana i katolika kao posebnog pisma pod imenom "bosančica" ili "bosansko-hrvatska ćirilica". Reč je o srpskom brzopisu koji je u doba vladavine Tvrtka Kotromanića "prenet sa srpskog dvora na bosanski i koji je i na novom zemljištu pratio razvoj brzopisa u matičnoj oblasti, a pri tom je u raznim krajevima prošao kroz raznolike inovacije". Korpus tih novih oblika slova nastalih na zapadu, a nepoznatih brzopisu u matičnoj zemlji, praktično je zanemarljiv. A i ta prividna različitost dveju varijanata istog tipa ćirilice proističe iz poređenja bosanskog brzopisa sa istočnim ustavom, pri čemu se svesno prelazi preko činjenice "da je brzopis i tamo najčešće imao iste slovne oblike". Razlike između brzopisne i ustavne varijante hrvatske glagoljice kudikamo su veće od te, iz vanjezičkih razloga proklamovane specifičnosti "bosančice", a one ipak ne ugrožavaju status opšteg naziva glagoljica. Ne pomaže ni pozivanje na podatak da se "bosančica" znatno pre Vukove završne reforme, odnosno Save Mrkalja, značajno rasteretila izbacivanjem onih slova koja je istorijski razvoj jezika učinio nefunkcionalnim. Da su takve razlike dovoljne za stvaranje nove azbuke, ni vukovska ćirilica više ne bi bila ćirilica.

Slavonac Matija Antun Reljković podseća svoje zemljake: "Vaši stari jesu srpski štili/Srpski štili i srpski pisali". Ovo se očigledno odnosi na upotrebu ćirilice (koja je u 17. veku bila prodrla iz Bosne u Slavoniju), koju bi neko da proglasi posebnim pismom - "bosančicom".

Sličan falsifikat čeka nas i na terenu srednjovekovnih stećaka, "krunskog svedoka" postojanja posebne "bosanske crkve", utemeljene na tobožnjoj "bogumilskoj jeresi". Nemački istraživač Marien Vencel je na osnovu višegodišnjih istraživanja dokazala "da stećke nisu pravili bogumili", jer oni nisu ni postojali. U posebnosti "bosanske crkve", u podizanju jednog vida srpske ćirilice na nivo posebnog pisma "bosančice", kao i u nametanju "bosanske nacije" M. Vencel vidi argumente za konačni zaključak da je u svim tim falsifikatima okupaciona vlast "tražila ideološko uporište za razdvajanja Bosne i Hercegovine od Srbije" (M. Ekmečić).

* GLAS SRPSKE: Ima li sličnosti u pokušaju Austrougarske da u Bosni i Hercegovini stvori poseban tzv. bosanski jezik i današnjeg imenovanja jezika Bošnjaka na isti način?

REMETIĆ: Istorija se u ovom slučaja ponovila. Na sceni su iste zablude, iste greške. Da se podsetimo: nespremnost Monarhije da najzad dobijene teritorije ustupi drugom presudila je eksperimentu generala Filipovića s hrvatskim jezikom. Godinu nakon okupacije počinje era dvočlanih lingvonima zemaljski jezik i bosanski jezik, iza kojih stoji sasvim jasna strategija: stvaranje brane između ovdašnjih Srba i njihovih sunarodnika u susednim zemljama. Protiv opake nakane, čiji je najuporniji protagonista bio "visoki predstavnik" Monarhije B. Kalaj, ustali su i Srbi i Hrvati, ali, pre svega, činjenice. Godine 1907. ozvaničen je "srpsko-hrvatski jezik", a kasnije polemike su se svodile na pitanje koje će se ime naći na prvom mestu u dvojnom nazivu. Iza odluke Sabora 1912. i prevage srpskog predloga srpskohrvatski nad hrvatskom varijantom hrvatski ili srpski stoji uvažavanje činjenice da su na prostoru BiH Srbi većinski narod.

Poređenje negdašnjeg i sadašnjeg na videlo iznosi i krupne razlike. U vreme austrougarske okupacije sporno je ime jednog jezika. Koplja su se lomila oko toga da li će se on zvati srpski, hrvatski, zemaljski, bosanski, srpskohrvatski, hrvatski ili srpski. Sada je taj isti jezik preimenovan u tri standardnojezička idioma. Bošnjaci su se 1992. godine opredelili za naziv bosanski jezik. U neslaganju etnonima i lingvonima (Bošnjaci: bosanski jezik) srpska strana iščitava iluziju Bošnjaka o stvaranju neke unitarne BiH u kojoj bi vladali oni i njihov jezik. Bošnjaci bi da vladaju srpskim jezikom, koji su preimenovali u - bosanski, da Vukovom jeziku istisnu srpsko ime, a onda i - Srbe.

* GLAS: Da li se može uspostaviti veza između tzv. bosanskohercegovačkog standardnojezičkog izraza promovisanog u BiH od sedamdesetih godina 20. vijeka i ovog današnjeg termina bosanski jezik?

REMETIĆ: Ne da može nego se mora govoriti o jednom kontinuitetu, o normalnom sledu događaja. Promovisanje toga, kako rekoste, tzv. BH standardnojezičkog izraza koincidira, ne slučajno, sa formalnim početkom rastakanja zajedničke države i zajedničkog jezika. Put od specifičnosti do posebnosti i samostalnosti obično se trasira institucionalno. U Sarajevu je osnovan Institut za jezik i književnost, u čijem su upravljanju, u tumačenju i sprovođenju jezičke politike zapaženo učestvovali i Srbi. U ostalom, jedan od čelnika dotadašnje političke elite u BiH Branko Mikulić je na sarajevskoj državnoj televiziji, uoči samoga rata, kritičare "stare" politike podsetio da je upravo "svrgnuta" ideologija pripremila i teren za bosanski jezik.

* GLAS: Najavljuje se osnivanje Instituta za srpski jezik i književnost u ANURS. Šta će biti poslovi Instituta iz oblasti jezika, hoćete li tu nastaviti istraživanje srpskih govora u BiH?

REMETIĆ: Jedan od zadataka buduće institucije je svakako istraživanje srpskog dijalekatskog kompleksa BiH. Tu su, razume se, i druge krupne teme: jezik starih pisanih dokumenata, jezik srpskih pisaca, standardnojezička problematika, jezička politika i sl. Moram priznati da zasad ne vidim uporište za optimizam, kada je reč o dijalektološkim poslovima, dakle o oblasti kojom se prvenstveno bavim. U poslednjem ratu mnoge prethodno oblasti BiH i Hrvatske privremeno su ostale bez srpskog življa, a da nisu prethodno jezički ispitane. Naknadno vaspostavljanje jezičkih tapija na opustele krajeve moguće je uglavnom ispitivanjem govora izbeglica, čiji izvorni izraz brzo bledi u novonastaloj mešavini nosilaca različitih idioma.. Na prikupljanju ugroženog jezičkog blaga zakazali su entuzijazam, patriotizam i profesionalna etika srpskih lingvista sa ovih prostora. Pedesetak Srba jezikoslovaca rodom iz BiH i Hrvatske poseduju doktorsku ili magistarsku diplomu, a sa navedenoga prostora imamo, primera radi, jedan dijalekatski rečnik prema sedam-osam iz Crne Gore ili petnaestak iz istočne Srbije.

* GLAS: Danas je srpski jezički prostor izdijeljen državnim granicama. Da li mislite da Srbi treba da imaju temeljne instrumente standardnog jezika (normativne gramatike, rječnike, pravopis) jedinstvene ili je bolje da svako za sebe radi?

REMETIĆ: Ideal je jasan: jedan narod jedan bukvar da ima. Istorija se, nažalost, poigrala sa konačnim rezultatima intelektualnog podviga moćnika iz Tršića, svodeći ga na više bukvara za potrebe jednog, sve malobrojnijeg naroda. Uz pomoć u osnovi tuđeg jezika Zagreb je u hrvatsku naciju okupio sve katolike koji ne govore slovenački i u ruke im tutnuo praktično srpski bukvar, a Srbi su u treći milenijum zakoračili sa rascepljenim standardnim jezikom.

Izlaskom iz stogodišnjeg "pitonskog zagrljaja" Srbi su dobili priliku da se najzad, ozbiljno i organizovano, pozabave svojom kulturom i svojim jezikom. Istina je da se na početku "slobode" nismo najbolje snašli. Ne sumnjam da ćemo biti na visini zadatka kada je reč o normiranju i negovanju jedinstvenog srpskog standardnog jezika, što za sobom nosi i izradu njegovih instrumenata, pre svega udžbenika, za celi srpski jezički prostor, sve u skladu sa praksom drugih evropskih naroda nastanjenih u više država.

* GLAS: Da li ste zadovoljni jezikom medija i jezikom politike? Je li ćirilica po sebi inferiorna ili je njen status rezultat nebrige o nacionalnom jeziku i njegovom pismu?

REMETIĆ: Sve se, opet, može podvesti pod krov one izreke: "Kakav nauk tako i pojanje". Kakav nam je školski i obrazovni sistem od jaslica do doktorskih studija? Da li nam kriterijumi popuštaju ili ih pooštravamo? Ćirilica, izvorno srpsko pismo, deli sudbinu ostalih nacionalnih vrednosti i resursa. Šta to još nismo prodali, koji to proizvodni lanac nismo zaustavili na uštrb tuđeg, uvezenog? Razgovaramo o stvarima iza kojih mora stajati uređena država. Da se podsetimo: prvu reformu ruske ćirilice godine 1710. overio je Petar Veliki, a onu iz 1917. drugi imperator - Lenjin. Za sada nam ostaje nada da ćemo i mi dočekati svesrpski konsenzus oko svih vitalnih nacionalnih pa i jezičkih pitanja.

* GLAS: Kad govorimo o srpskom jeziku, interesantna je situacija i u Crnoj Gori. Kako to da je i narod znao bolje od vlasti koji je njegov jezik.. U Ustav je upisan crnogorski jezik, a srpski se našao sa ostalim jezicima. A Crnogorska akademija nauka i umjetnosti je organizovala 2007. godine međunarodni naučni skup o jezičkoj situaciji, na kojem je takođe iskazano mišljenje da je tu po srijedi srpski jezik. Da li biste to prokomentarisali?

REMETIĆ: To što se sa jezikom u Crnoj Gori dešava pokazuje šta je sve u stanju da učini gola sila, dokle može ići nasilje nad zdravom pameti pa i voljom svoga naroda. Na referendumu se 63 odsto stanovnika Crne Gore izjasnilo za srpski jezik. Neukusno je pitati kojim su jezikom govorili i pisali Crnogorci u prošlosti. Sva dokumenta nastala na terenu Srpske Sparte nose srpski pečat i srpsko pismo. Nigde svetosavlje i kosovska tradicija nisu utkani u narodnu duhovnu baštinu i lokalni onomastikon kao na terenu Crne Gore i Hercegovine. Crnogorska vlast i evropski "poklisari" čuli su 2007. godine šta o jeziku u C. Gori misli struka. Svojevremeno sam rekao da ne bih Eskimima prodavao frižidere i Crnogorce učio istoriji. Trgnuće se Crnogorci! Moraju!

* GLAS: Njemački lingvista Grešel objavio je knjigu u kojoj je pobijao jedan po jedan argumenat hrvatskih lingvista koji dokazuju posebnost hrvatskog književnog jezika. Ispada da tu nema ništa više od posebne nacionalne varijante jezika koji se zvao srpskohrvatski. Da li mislite da su bili bliže istini hrvatski vukovci, koji su jezik u Hrvatskoj s kraja 19. vijeka vezivali direktno za književni jezik koji je Srbima uobličio Vuk St. Karadžić, ili današnji hrvatski lingvisti, koji tvrde da se hrvatski i srpski standardni jezici nisu ni sreli?

REMETIĆ: Cela stvar je savršeno jasna. Tu "višejezičnost" na prostoru između Bugarske i Slovenije iz lingvističke perspektive jednako vidi srpsko i strano naučno oko. Stranci govore o jednom lingvističkom i tri (sada već više) politička jezika. Nisu hrvatski vukovci "jezik u Hrvatskoj ... vezivali direktno za književni jezik" koji je Srbima podario Vuk nego su oni, po sopstvenom priznanju, svesno preuzeli gotov Vukov model. I. Broz, T. Maretić i F. Iveković kažu da su gramatika, pravopis, rečnik toga novog tipa književnog jezika u Zagrebu pisani isključivo na temelju Karadžićevih i Daničićevih dela i ideja. Maretić to čini stoga što smatra da je Vuk "do danas prvi naš pisac, što se tiče pravilna i dobra jezika, da je on za književni jezik ono što je Ciceron bio i jest za književni latinski jezik. Budući da o Vuku i ja ovo mislim, za to je trebalo, da iz njegovijeh djela saberem što potpuniju građu za ovu moju knjigu". Od 1899. godine, kada je izašla Maretićeva Gramatika, Hrvati su u praksi neznatno odstupali od "Cicerona", ali su često menjali "znanstvena stanovišta", kada je o poreklu književnog jezika reč. Danas oni čine sve da dokažu "višestoljetno" postojanje hrvatskog književnog jezika, da su se dva standarda ne samo razvijala bez međusobne zavisnosti, nego je Vuk od Hrvata preuzeo ideje za svoju reformu. U poslednje vreme zvanični Zagreb pokušava da "objasni" kako im je sve to u vezi sa jezikom nametnuto preko madžaronskih "vukovaca" itd., itd. Zna se šta se može očekivati od onih koji se ničega ne boje, a ponašanje Hrvata i u ovome domenu pokazuje na šta su sve spremni oni koji se ničega ne stide.

Na hrvatskom primeru brzo uče Bošnjaci, čiji start podseća na hrvatski finiš. Oni su, naime, odmah našli "osnovu" za viševekovni etnički i jezički kontinuitet, a krajnje aspiracije lingvonima bosanski jezik svojim pečatom ovjerila je i NUB BiH. Hrvatima je trebalo dosta "desetljeća" da "shvate" da je njihov sadašnji standardni jezik rezultat razvoja "neovisnog" od prilika kod Srba, a Bošnjaci su brzo "shvatili" da su A. Šantić i B. Ćopić pisali "bosanskim jezikom". Tim činom prekršene su norme međunarodnog prava i ustavne odredbe Federacije BiH i RS, a u slučaju P. Kočića, istrajnog borca za status i čistotu srpskog jezika, prekoračen je i prag elementarne građanske pristojnosti. Prepisivanjem srpskih (i hrvatskih) priručnika i drugih izvora Bošnjaci su i brzo i lako došli do gramatike, pravopisa i rečnika svoga "jezika". Nema bitnijih odstupanja od Vukovog modela. Ne odstupa se od njegove dijalekatske srpske osnovice, iako u bošnjačkoj populaciji novoštokavski ijekavci čine manjinu. Posebnost se ne može temeljiti na uvođenju, vraćanju zaboravljenih arabizama i turcizama i pisanju suglasnika h i gde za to ima i gde nema etimološkog pokrića (hrđa, hrđav i sl.; u Pravopisu čak i — hudovica).

Srpski pisci kao bosanski

* GLAS: Prije nekoliko godina u Sarajevu su počeli knjižiti srpske pisce kao bosanske. Da li mislite da u tome novoformiranom institutu ima mjesta za izučavanje jezika srpskih pisaca iz Bosne i Hercegovine?

REMETIĆ: To će biti jedan od najvažnijih i najizazovnijih zadataka. Nadam se da će se naći snage za priređivanje kritičkih izdanja naših uglednih stvaralaca. Eto pravog zajedničkog posla, zajedničkog izazova za lingviste i stručnjake za književnost.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.