Slavenko Terzić: Čekićev ratni poklič i put u prokletu avliju

Neda Simić - Žerajić
Slavenko Terzić: Čekićev ratni poklič i put u prokletu avliju

Put kojim je krenuo Smail Čekić je nesumnjivo put u ćorsokak, put u "prokletu avliju". Čekićeve teorije o Srbima kao nosiocima fašističke i genocidne ideologije nisu ništa drugo nego - poziv za novi konačni obračun sa Srbima.

Rekao je to u intervjuu "Glasu Srpske" ugledni istoričar prof. dr Slavenko Terzić, bivši direktor, sadašnji naučni savjetnik Istorijskog instituta SANU i senator Republike Srpske.

On ističe da Čekićevo izlaganje koje nema nikakve veze sa naukom, u stvari priziva novi rat, ali se nada da će Čekićevi studenti uvidjeti besmislenost, apsurdnost i besperspektivnost njegove ideologije.

* GLAS: Profesore Terziću, kako gledate na teze koje iznosi istoričar Smail Čekić direktor sarajevskog Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i njegove teze o srpskom narodu kao "genocidnom i fašističkom"?

TERZIĆ: Ništa novo, sve je on to već izneo u knjizi "Agresija na Bosnu i genocid nad Bošnjacima 1991-1993", u izdanju "Ljiljana" u Sarajevu 1994. godine i ponovio bezbroj puta u raznim prilikama. Reč je o fenomenu zarobljene svesti, iracionalne, svojevrsnom sumraku razuma, ali i primeru nedopustivih manipulacija i, u osnovi, nastavku ratne propagande. Čekić ili nije obavešten da je rat okončan, ili ne može da se pomiri sa tom činjenicom i, zapravo, kao da priziva neki novi rat. Sve to nema ama baš nikakve veze sa istorijskom naukom niti sa naučnim mišljenjem u načelu. U objašnjenju istorije "genocida nad Bošnjacima", on se identifikuje sa osmanskom imperijalnom idejom, jer već u uvodnom tekstu pomenute knjige naslovljenim "Osvrt na historiju genocida nad Bošnjacima" ceo problem stavlja u kontekst borbe evropske koalicije od kraja 17. veka za potiskivanje Osmanskog carstva iz Evrope. On piše na strani 10: "Zločini genocida nad Bošnjacima imaju svoj historijski kontinuitet još od druge polovine 17. stoljeća. Oni su pored genocidnih radnji mletačkih i austrijskih katoličkih trupa, uglavnom rezultat kontinuirane crnogorske i srpske politike od početka 18. vijeka, pa sve do danas." Već na strani 13 Čekić dalje podupire svoju tezu o genocidnoj Evropi: "U vrijeme kada je počelo opadanje Osmanskog carstva austrijske katoličke trupe su nastavile sa genocidnim radnjama". Čitalac može shvatiti da su Osmanlije imale jednu lepu mirnu šetnju od Male Azije do Beča pa su se onda smerni Turci suočili sa genocidnim radnjama Evrope i Srba. Ceo evropski i balkanski oslobodilački pokret protiv Osmanlija proglašen je "genocidnim".

* GLAS: Šta je pozadina ovakvih stavova?

TERZIĆ: Stavovi Smaila Čekića su pored svega drugog, nastavak satanizacije i kriminalizacije Srba, sa jasnim ciljem unitarizacije Bosne i revizije Dejtona, ali su istovremeno u širem smislu i ideološka podrška neskrivenim neoosmanističkim ambicijama Turske pod okriljem SAD. Još januara 1996. urednici časopisa "New Republic" Jakov Hajlbrun i Majkl Lind su napisali: "Činjenica da Sjedinjene Države sa više oduševljenja nego njeni evropski saveznici gledaju na državu bosanskih muslimana odražava, između ostalog, novu američku ulogu lidera neformalne grupe muslimanskih nacija od Zaliva do Balkana. Regije kojima je nekada vladala Otomanska carevina pokazuju znake da bi mogle da postanu srce treće američke imperije". Uostalom, turski ministar inostranih poslova Davutoglu je to u Sarajevu izričito naglasio - radi se na oživljavanju moderne verzije Osmanskog carstva!

* GLAS: Nije li paradoks Čekićevo izlaganje i plakatno pojednostavljivanje da je sve crno-bijelo, odnosno Srbi "fašisti" i izvršioci genocida na jednoj strani i Bošnjaci kao žrtve na drugoj strani?

TERZIĆ: Sve je paradoks! Na prvom mestu to je zanemarivanje osnovnih istorijskih činjenica u funkciji dokazivanja teze o "srpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu". Ispada da Srbi vrše agresiju na svoju zemlju i na sebe same. Svi popisi BiH od, na primer, zvaničnog turskog popisa iz 1851., preko austrougarskih pa do jugoslovenskog popisa iz 1971. konstatuju da većinu stanovništva ovih pokrajina čine Srbi (do Drugog svetskog rata popisuje se po verskoj pripadnosti). Evo nekih primera. Turski popis iz 1851. konstatuje na teritoriji današnje BiH: pravoslavnih 43,60%, muslimana 35,80%, rimokatolika 19,40%; austrijski oficir u konzulatu u Sarajevu 1865. Johan Roskijevič: pravoslavni 47,76% , muslimani 34,60% , rimokatolici 15,98%; prvi zvanični austrougarski popis 1879: pravoslavnih 42,88%; muslimana 38,73%, rimokatolika 18,08%; poslednji austrougarski popis 1910: pravoslavnih 43,49%, muslimana 32,25%, rimokatolika 22,87%. Tek jugoslovenski popis iz 1971. konstatuje relativnu većinu muslimana u Bosni i Hercegovini: Srba 37,2%, muslimana 39,6%, Hrvata 20,6%. Prema poslednjem austrougarskom popisu iz 1910. od ukupno 98.438 stanovnika Sarajeva (grada i sreza) pravoslavni su činili 36,16%, muslimani 34,45%, rimokatolici 27,47 % i ostali 5,95%. Muslimani su imali većinu u samoj varoši. Jedini genocid koji se može egzaktno dokazati u BiH po svim standardima međunarodne definicije genocida jeste genocid nad Srbima tokom Prvog i Drugog svetskog rata, ali i njegov pokušaj tokom poslednjeg rata 1991-1995.

Niko ozbiljan ne spori da je bilo zločina nad muslimanskim stanovništvom, naročito tokom Drugog svetskog rata pa i tokom devedesetih godina, ali oni nisu bili deo smišljenog plana o zatiranju cele jedne zajednice na verskoj ili etničkoj osnovi kakav je bio plan zatiranja Srba u Prvom i Drugom svetskom ratu. Ako zanemarimo masovne ustaško-nacističke konclogore kao što su Jasenovac, Stara Gradiška, Sisak, Jastrebarsko i drugi, samo u logorima i zatvorima u Sarajevu tokom Drugog svetskog rata (Ćemaluša i Beledija se javljaju i u Prvom i u Drugom ratu) ubijeno je 11.498 ljudi, uglavnom Srba. Treba li podsećati na SS divizije Handžar i Kama i na jednu trećinu muslimanskih dobrovoljaca u Hrvatskoj legiji poslatoj na Istočni front i razbijenoj kod Staljingrada. Da stvari, s druge strane, nisu tako jednostavne i crno-bele kao što ih sagledava Čekić, svedoči Rezolucija muslimanske nacionalne organizacije Bosne i Hercegovine od 31. decembra 1942. koju su kao članovi Izvršnog odbora potpisali dr Ismet Popovac, Fehim Musakadić i Mustafa Pašić i u kojoj se u članu 1. kaže: "Muslimani Bosne i Hercegovine i svih krajeva naše zemlje su sastavni i nerazdvojivi dio Srpstva, te se kao takvi smatraju porobljeni u ustaškoj hrvatskoj državi i pod drugim okupatorima". Slična rezolucija doneta je januara 1943. u Kalinoviku.

Image Hosted by ImageTitan.com* GLAS: Sve više je kvazinaučnika u Sarajevu koji tvrde da su Srbi u genima genocidni, da su im kultura, nauka pa i crkva fašističke?

TERZIĆ: Među bosanskim muslimanima ova ideologija je novijeg datuma, preuzeta je od srednjoevropskog klerikalizma i austrougarskog okupacionog režima u BiH posle 1878. Radi se o prikrivanju sopstvene imperijalne agresije prema Srbima propagandom o "velikosrpskoj agr

esiji" i "velikosrpskoj opasnosti". Svaki pokušaj saradnje pravoslavnih i muslimana, smatrao je okupacioni upravnik Benjamin Kalaj, treba kao "zlo u korijenu sasjeći", jer sve što je srpsko u svojoj suštini je "velikosrpsko". Kalaj je istovremeno, tajno, pravio planove o pokatoličavanju bosanskih muslimana. Hrvatski ustaški ideolog Ivo Pilar u obimnoj knjizi "Južnoslavensko pitanje", objavljenoj prvo u Beču 1918., na nemačkom i pod pseudonimom, a zatim u ustaškoj NDH, 1943, u izdanju Matice hrvatske, naširoko je izlagao teze gotovo identične tezama koje danas obnavlja Smail Čekić. Pilarovo delo se svodi na dva u osnovi rasistička zaključka kada je reč o Srbima: "Opasna svojstva predaje i težnje srpsko-bizantske crkve naišla su u srbskom narodu na neobično djelotvornu dopunu u prodiranju balkansko-nomadske romanske krvi, koja je svojim prirođenim rasnim prohtjevom za prisvajanjem, svojim antisocijalnim sklonostima, manijom za uništavanjem i razaranjem, učinila Srbe prvorazrednom opasnošću za susjedne im narode i države". I drugi zaključak: "Jezgra južnoslavenskog problema sastoji se u tome što se sr

bstvo razvilo u jaki imperijalistički, jednako vjerski kao i nacionalni politički pokret, koji ide za tim, da podjarmi i usiše ostale narode južnih Slavena i da osnuje svoju vlastitu veličinu i moć nad razvalinama susjednih država". I, slično današnjem Čekićevim tezama, Pilar zaključuje da je srpski pokret "sasvim naravni izražaj bizantske i srbsko-pravoslavne misli o crkvi i državi; poviest i razvitak toga pokreta stari su već nekoliko stoljeća". Temelji Čekićeve ideologije su dakle tu ali kada je reč o novim interpretacijama starih ideja koje stižu iz Sarajeva, uočljivo je da je ova ideologija sada, iako kompilacija raznih uzora, u funkciji panislamskih i neoosmanistički ambicija. U tesnoj je vezi sa svim onim što se zbiva u Raškoj oblasti, na Kosovu i Metohiji Albaniji, Zapadnoj Makedoniji, Trakiji i dalje prema Bosforu. Tradicionalna uloga Zagreba, pomalo u senci, ima ambivalentan stav prema ovoj ideologiji i gleda da iz svega izvuče što više koristi za svoje pretenzije prema BiH. Radi se svakako o spletu različitih interesa Zapada i Istoka, s tim da su muslimani sredstvo u rukama i jednih i drugih, u ovom slučaju protiv Srba. Velika Albanija treba da bude štit radikalnog islama na Balkanu - njeno zračenje stiže i do Sarajeva. Nije bilo tako davno k

ada su se visoki verski poglavari iz Sarajeva i Novog Pazara poklonili grobu teroriste Adema Jašarija. U Frankfurtu na Majni je pre nekoliko godina objavljena knjiga Kako se kalio Sandžak na čijoj naslovnoj strani dominiraju jedan pored drugog likovi Adema Jašarija i Alije Izetbegovića. Čime objasniti ravnodušno ćutanje "velikog sveta" (koji prekraja Balkan i tobož brine o ljudskim pravima) pred monstruoznim zločinima vađenja organa živim Srbima na severu Albanije tokom 1999-2000., zločinima koji prevazilaze zločine naciste Mengelea!

* GLAS: Koje su stvarne vertikale srpske istorije s početka 19. vijeka?

TERZIĆ: Srpski oslobodilački pokret od početka 19. veka je sastavni deo evropskog nacionalnog preporoda i ima za cilj oslobođenje i ujedinjenje Srba na onim prostorima na kojima su Srbi vekovima činili većinu stanovništva. Iako je taj pokret nastojao da sledi evropski koncept nacije odnosno da etnička pripadnost stoji iznad verske, pod uticajem moćnih spoljnih faktora (Austro-Ugarske u prvom redu), a delimično i unutrašnjih slabosti i kratkovidosti, religija je nažalost postala krupna vododelnica nacionalnog preporoda. Moto beogradskog časopisa

Bratstvo - "Brat je mio koje vjere bio" nije stizao do svesti širih narodnih slojeva. Jedan deo uglednih bosansko-hercegovačkih intelektualaca krajem 19. i početkom 20. veka, dakle u vreme austrougarskog režima, smatrao je sebe Srbima muslimanske veroispovesti, kao što su bili Osman Đikić, Avdo S. Karabegović, Avdo Karabegović Hasanbegov, Smail-aga Ćemalović, Omer-beg Sulejmanpašić-Despotović, Derviš-beg Ljubović, Šukrija Kurtović i drugi. Hasan M. Rebac je 1925. objavio zanimljiv članak Srbi muslimanske vere u Bosni i Hercegovini (politička prošlost), ukazujući na svu složenost samoidentifikacije bosanskih muslimana, na teško nasleđe tradicije, ali i na to da "ako neuviđavnost pravoslavnih Srba bude i dalje potrajala, treba računati s tim da će muslimani otići na drugu stranu, kuda ih mame i gde su im širom otvorili vrata". Austro-Ugarska, pre svih (kasnije je to preuzela Kominterna i KPJ) je svaku ideju povezivanja i objedinjavanja Srba predstavljala kao težnju za stvaranjem "Velike Srbije", želeći time da pred Evropom i svetom kompromituje srpske nacionalne težnje, kako bi u budu

ćnosti mogla da opravda sve radikalne i monstruozne mere predstavljajući ih kao zaustavljanje navodne "srpske agresije". Ceo taj ideološki arsenal obnovljen je i usavršen tokom razbijanja jugoslovenske države krajem 20. veka.

* GLAS: Kako Vi predviđate rasplet istorijske drame na ovim prostorima?

TERZIĆ: Naša zajednička istorija je toliko tragična i zaista ima toliko obeležja istinske istorijske drame da njeno razumevanje i naučno objašnjenje zahteva težak ali moguć put do istine, a ona se može utvrditi samo poštenom i objektivnom analizom svih dostupnih istorijskih izvora, kako domaćih tako i stranih, bez gneva i pristrasnosti. Treba se nadati da će Čekićevi studenti uvideti besmislenost, apsurdnost i besperspektivnost njegove ideologije.

Likvidiranje Republike Srpske

* GLAS: Mogu li se na ovakvim tvrdnjama kao što su Čekićeve graditi povjerenje i poboljšati međunacionalni odnosi na ovim prostorima?

TERZIĆ: Ako bismo u drugi plan stavili celu ovu tragičnu istorijsku vertikalu, ostaje ključno pitanje - kako Smail Čekić i njegovi istomišljenici žele da grade mostove poverenja i saradnje sa Srbima u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini ako je "zločinačko i genocidno" sve što je srpsko. Nema sumnje da se iza ovoga krije njihov krajnji cilj, a to je likvidiranje Republike Srpske kao navodne "genocidne" tvorevine, a zatim na toj ideološkoj osnovi nastavak dezintegracije Srbije separiranjem Raške oblasti (jedan mladi ambiciozni muftija iz Novog Pazara je već izbrojao "deset genocida" nad muslimanima u ovoj oblasti), što uključuje i severne delove Crne Gore.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana