Škotima tijesna unija

Zajednički vladar Ujedinjenog Kraljevstva je britanska kraljica. Zajednička državnost je britanska. Ispod ovog nivoa može se naći mnoštvo nacionalnosti. Razlikuju se sljedeći identiteti: engleski, velški, škotski, irski, sjevernoirski (Alster) i britanski.

Velika Britanija je jedina evropska država koja nema ustav. To, naravno, ne znači da ne postoje izvori koji ukazuju na državnu formu. Naprotiv, njih je mnogo, i oni potvrđuju i objašnjavaju državno uređenje i vladavinu zakona i prava. U ove izvore spadaju zakonski propisi, predate konvencije, te priznati ustavni principi.

Srž britanskog uređenja počiva na dva principa: vladavini prava (Rule of Law), što znači zakonski obavezano djelovanje države, te na principu parlamentarnog suvereniteta.

Vladavina prava štiti građane od državne samovolje i prisiljava parlament da prenošenje kompetencija i određenih moći na vladu formulira u formi zakona. Zakoni se mogu mijenjati ili ukidati u parlamentu i to jednostavnom većinom glasova. Posebne većine (kao npr. dvotrećinska većina) za promjene ustava nisu predviđene.

Parlament donosi zakone i sam kontroliše zakonodavstvo, a da pri tome nije vezan za nadređeni tekst ustava. Ustavni sud koji bi mogao revidirati odluke parlamenta ne postoji.

Velika Britanija je konstitutivno uređena kao nasljednička monarhija. Vođa države je monarh koji trenutno vlada. On ili ona ima zadatak da na prijedlog premijera imenuje članove vlade, biskupe anglikanske crkve (engleska državna crkva), najviše sudije i vrh vojske koja mora braniti monarha.

Politički najvažnija funkcija u britanskom sistemu vladavine je funkcija premijera. Britanski premijeri su jako moćni, s obzirom na to da raspolažu sa velikim patronažnim potencijalom, koji im, na primjer, dozvoljava da preko 100 poslanika vladajuće partije imenuju u ministre unutar ili van njihovog kabineta, te da ih unapređuju u drugim vladajućim službama, počev od javne službe zdravstva, preko unapređenja strane trgovine i saobraćaja, pa do BBC-ja.

Ipak, ni Velika Britanija nije pošteđena težnji za većom autonomijom, pa i samostalnošću, koje se ispoljavaju u nekim njenim teritorijalnim jedinicama.

Pored toliko puta pominjane Sjeverne Irske, decenijama potresane pravim građanskim ratom zbog želje dijela većinskog, irskog katoličkog stanovništva da se pripoji matici Irskoj, zanimljiv je i primjer Škotske.

Ona je postojala kao nezavisna država prije Proglasa o ujedinjenju (Act of Union) iz 1707. U to vrijeme sporazum o uniji sa Britancima je bio veoma nepopularan, pa su škotski predstavnici sporazum potpisali u tajnosti zbog masovnih nereda u glavnom gradu Škotske, Edinburgu.

S obzirom na to da je Škotska svojevoljno, mada nevoljno, pristupila  uniji sa Engleskom, sve su glasniji zahtjevi za preispitivanje te njene odluke.

Tako je vlada Škotske na državni praznik Svetog Andreju, 30. novembra prošle godine, završila "bijelu knjigu" o ustavnoj budućnosti Škotske, čime se može otvoriti put za referendum o nezavisnosti od ostatka Ujedinjenog Kraljevstva.

Uz "bijelu knjigu" o ustavnoj budućnosti Škotske, počela je i "nacionalna diskusija" o budućnosti Škotske. Rezultat toga bi mogao da bude zakon o referendumu, a mogao bi da bude objavljen ove godine.

Škotski premijer Aleks Salmond koji je ranije već izjavio da će Škotska biti nezavisna država 2017. godine, namjerava da insistira na referendumu kako bi, rekao je, Škotska kao nezavisna mogla da ispolji u potpunosti sve svoje ekonomske potencijale.
- Došlo je vrijeme da Škoti podignu svoj glas - rekao je premijer uvjeren da je škotski narod izabrao njegovu Škotsku nacionalnu partiju da bi, kako je rekao, "mogla da se odredi budućnost Škotske glasanjem na referendumu".

Na posljedice tog procesa je nedavno upozorio i britanski premijer Gordon Braun. Njegova Radnička stranka je tada na izborima za škotski parlament izgubila od Salmondove škotske nacionalne partije.

Salmond je tada poslije izbora izjavio:

- Po prvi put u škotskoj političkoj istoriji u situaciji smo u kojoj je moguća i nezavisnost, odnosno nacionalna sloboda.

Salmond je otišao i korak dalje: on je rekao kako bi otcjepljenje Škotske od Engleske značilo da "London tim korakom gubi neraspoloženog cimera, a dobija dobrog susjeda"

Za nezavisnost Škotske lobirali su i neki iz svijeta poznatih. Tako slavni oskarovac ser Šon Koneri smatra da će Škotska postati nezavisna zemlja još za njegovog života.

Bivša zvijezda filmova o Džejmsu Bondu, koja na podlaktici ima istetovirano "Škotska zauvijek", vjeruje da se njegova otadžbina nalazi nadomak nezavisnosti.

U tekstu svojevremeno objavljenom u listu "Skotiš sandej ekspres", Koneri hvali premijera Škotske Aleksa Salmonda i rad vlade Škotske nacionalne partije od njenog dolaska na vlast u maju 2007. godine. Šon Koneri (77) je nekoliko godina živio na Bahamima, ali je obećao da se preseliti u Škotsku poslije sticanja nezavisnosti.

"Uvijek sam bio optimista u vezi sa budućnošću Škotske. A sada više nego ikada vjerujem da je Škotska nadomak ostvarenja nezavisnosti i jednakosti", piše on i dodaje da je prvi korak ka tome napravljen dobijanjem škotskog parlamenta 1997. Drugi je bio izbor vlade SNP-a prošle godine.

"Mislim da imamo sve što nam je potrebno za treći korak i ubijeđen sam da ćemo ga napraviti za moga života", istakao je on.
Koneri hvali Škotsku što se izborila za svoj parlament prvi put od kad je "banda nitkova" prodala njenu slobodu 1707.

Niz partija u Velikoj Britaniji i danas podržava nezavisnost Škotske, od kojih su najveće Škotska nacionalna partija, Škotska partija zelenih i Škotska socijalistička partija. U Škotskom parlamentu one drže 40 odsto mjesta.

Blokada

Škotska je bila primorana da pristupi uniji s obzirom na to da je Engleska blokirala škotsku spoljnu trgovinu (čije su mušterije bile upravo engleske kolonije), i koja je bila jedini realan izvor prihoda za škotsku krunu. Situacija više nije ista.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.