Škola je moj život

Priča da je počeo da radi 1964. godine u toj školi, koja se tada zvala "Mica Krpić", a penzionisan je 2004. godine. Tada je u Mednoj bilo mnogo djece i učenika. U selu je živjelo više od dvije hiljade "čeljadi". Početkom sedamdesetih godina, kazuje, počelo je "tiho" iseljavanje stanovništva iz sela, jer su uslovi života bili izuzetno teški. Najveći problem predstavljao je loš makadamski put Okandžije-Medna-Štrbina. To je bio i osnovni razlog što je najveći broj žitelja Medne kuće sagradio u Mrkonjić Gradu, a mnogi su odselili u Vojvodinu, i okolinu Novog Sada.

- Kada sam počeo da radim kao domar u školi, u našem selu bila je stara škola. Bio je to neuslovan objekat, koji je imao samo šest učionica, pa se nastava za đake izvodila u više smjena, a u razrednim odjeljenjima bilo je i po pedeset učenika. Nova škola je sagrađena 1975. godine, pa su se uslovi za izvođenje nastave popravili - priča Radić.

On se prisjeća da je sa djecom radio i dobar nastavnički kadar, pa su ti učenici po odlasku u srednju školu u Mrkonjić Grad ili Banju Luku, po pravilu, bili među najboljima. Mnogi od njih završili su fakultete.

Svi su oni, objašnjava, bili poslušna djeca.

- Kada je za zimu u školu stigao ogrjev samoinicijativno su mi pomagali u cijepanju i slaganju drva. Pomagali su mi i u uređenju dvorišta, učionica... Posla je bilo mnogo, jer je nastavu pohađalo 400 do 600 đaka. Nažalost, poslije rata svake godine u školi je sve manje učenika. Sada ih ima samo petoro, a lako bi se moglo desiti da za par godina ne bude nijedan đak - upozorava Marko.

U selu, veli, uglavnom žive staračka domaćinstva. Ono momaka što ima nije oženjeno i već su u četvrtoj deceniji života. Vjerovatno se, pretpostavlja Marko, neće ni oženiti, jer djevojke sada ne žele da žive na selu.

Radić ističe da je posebno ponosan na činjenicu da je cijeli radni vijek proveo radeći u školi i u druženju sa prosvjetarima.

- Svaka je godina za mene dok sam radio bila velika škola. Od svakog nastavnika i direktora škole po nešto sam novo naučio. Svi su me voljeli, a ja sam njih poštovao i slušao. Ni sam ne znam koliko je kroz školu prošlo učitelja i nastavnika. Samo znam da mi je direktor najduže bio Tode Dragosavljević, a posljednji Đorđe Zeljković. Njega posebno cijenim, jer je veliki čovjek i uvijek je imao razumijevanja za mene. Mada sam u penziji, gotovo da nema dana da ne navratim u školu, jednostavno ne mogu bez škole, jer škola je moj život - tvrdi Marko.

Svaki put kada dolazi u školu s tugom se sjeća dana kada je u Mednoj bilo mnogo stanovnika.

- U selu je bilo mnogo omladine, ali i starijih ljudi. Bilo nas je kao "ptica na grani". Kada sam u jutru odlazio u školu, njive su bile pune ratara, orača, kopača... Orila se djevojačka i momačka pjesma. Danas je tuga. Njive nema ko da obrađuje. Eto ja imam sve mašine, ali šta vrijedi jer s njima nema ko da radi - jada se Marko.

Najveće zadovoljstvo mu je kada mu dođu kćerke i zetovi sa svojom djecom. Tada mu kuća oživi, i vrati ga u vrijeme kada je u zaseoku Radići "cvjetao" život.

Narodni ljekar

Markova majka Spasa bila je poznati narodni ljekar koja je s uspjehom pomagala u liječenju svih kožnih bolesti. Kada je ona umrla Marko je naslijedio njeno znanje za liječenje kožnih bolesti.

- Kod moje majke po pomoć su dolazili iz svih krajeva bivše Jugoslavije, ali i iz mnogih evropskih država. Dolazile su i mnoge poznate ličnosti iz svjetske politike, književnosti, estrade... I sada dolaze kod mene, jer "lijek", odnosno melem, koji spravljam pomaže u liječenju gotovo svih kožnih bolesti. Kako se i od čega spravlja ne mogu da otkrijem, to znaju moje kćerke koje će kada ja umrem nastaviti tradiciju - rekao je Marko Radić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.