Sječa srpskih knezova

Ona je bila neposredni povod za izbijanje Prvog srpskog ustanka.

Pozadina

Veze između pravoslavnih seljaka i Hadži-Mustafe bile su toliko jake da su ga seljaci iz poštovanja zvali "srpskom majkom". Ovo povjerenje je išlo dotle da je on 1799. godine izdao ferman (carski ukaz) bez presedana, kojim dozvoljava pravoslavcima da nose oružje - pušku, dvije kubure i jatagan, dugački turski nož izvijenog sječiva.

Poslije povratka janjičara u Smederevski sandžak, njihove vođe dahije su ubile Hadži Mustafa-pašu i preuzele vlast. Njih četvorica: Aganlija, Alija Kučuk, Jusuf Mula i Mehmed Fočić-aga su podijelili pašaluk na četiri dijela i zaveli diktaturu.

Dahije su ukinule povlastice koje je sultan Selim III dao Srbima 1793. i 1794. godine, a oni su sami ubirali poreze i druge dažbine, sudili i presuđivali po svojoj volji.

Stanje u pašaluku stvoreno janjičarskim terorom je uticalo na ujedinjenje svih srpskih društvenih snaga. Došlo je do ujedinjenja seljačke mase, starješinskog i trgovačkog sloja, pa je stvorena šansa da se dignu na ustanak.

U Zemunu se okupio veliki broj Mustafa-pašinih prijatelja, Srba i Turaka, među kojima je najaktivniji bio Petar Ičko, a na turskoj strani najviše se isticao nekadašnji pašin blagajnik Hasan-beg, na čijoj je strani bio i priličan broj spahija, koji su bili ugroženi od dahija. Oni su već u ljeto 1802. godine pokušali da organizuju veći pokret u pašaluku, ali su zbog prerane akcije oko Požarevca i ispod Avale, pretrpjeli neuspjeh. Poslije ovog poraza, pritisak koji su dahije vršile na spahije bio je sve veći. Pobunjenici su već tada uputili pismo Carigradu u kojem traže pomoć sultana Selima III.

Početkom 1803. godine sastalo se 12 knezova valjevske nahije, među kojima su se naročito isticali Aleksa Nenadović i Ilija Birčanin. Na ovom sastanku odlučeno ja da se za osam mjeseci podigne ustanak. Neke starješine iz Šumadije su se takođe sastale i donijele sličnu odluku.

Krajem iste godine Aleksa Nenadović je uputio pismo austrijskom komandantu u Zemunu majoru Mitezeru, u kojem je konstatovano da su Srbi posvađali dahije i da će najvjerovatnije doći do oružanog sukoba između njih.

Sječa knezova

Sasvim slučajno ovo pismo je palo u ruke dahijama, koji su tek tada uvidjeli kakva je situacija u Beogradskom pašaluku. Oni su odlučili da narod treba obezglaviti, i to tako što će se pobiti glavni knezovi i sveštenici, oni koji bi mogli da postanu vođe i koji imaju veza preko granice.

Bojeći se i austrijske intervencije u mogućem ustanku, dahije su organizovale pogubljenja starješina 4. februara 1804. godine, u kojima je pobijena većina istaknutijih Srba trgovaca, knezova, sveštenika, naročito onih koji su se istakli u borbi protiv janjičara i u Kočinoj krajini.

Posljedice

Ovaj čin nije smirio Srbe, već ih je samo još više razljutio. Na Saboru u Orašcu 14. februara 1804. donesena je odluka da se podigne buna na dahije. Za vođu bune je izabran Đorđe Petrović - Karađorđe.

Dahije je u noći između 5. i 6. avgusta na ostrvu Ada Kale na Dunavu pogubio Milenko Stojković.

Pogubljenje knezova Alekse i Ilije dokumentovao je prota Mateja Nenadović u čuvenim Memoarima ("Odvedeni su oko 80 fati niže ćuprije na poljicu do Kolubare"), a opjevao slijepi guslar Filip Višnjić u pjesmi "Početak bune protiv dahija".

Početak ustanka

Poslije sječe knezova, Srbi koji su odbjegli u šumu sastaju se u Orašcu, kod Topole, da izaberu vođu te da se dogovore o borbi sa Turcima. Ovo se može smatrati početkom Prvog srpskog ustanka.

Izbor je pao na Đorđa Petrovića, koga su Turci zvali Karađorđe, što znači crni Đorđe. Đorđe Petrović rodio se u selu Viševcu. Oca Petra ubili su mu Turci, jer je sa Austrijancima radio protiv njih. Đorđe je bio krupan i snažan čovjek i Turke je ubijao gdje god je stigao.

Vještinu ratovanja sa Turcima dobro je znao kao bivši "frajkorac", dobrovoljac iz doba Kočine krajine. Ratovao je i protiv janjičara, a poslije ovoga rata povukao se u selo, mirno radio svoju zemlju, gajio i prodavao stoku. On je u isto vrijeme bio i narodni borac i domaćin čovjek.

Narod je poznavao njegove sposobnosti i njegovu energiju pa je baš zato njega i izabrao za svoga vožda. Karađorđevim izborom za vožda počinje prvi ustanak protiv Turaka. Do prvog ustanka Srbi su se borili za svoje oslobođenje uz Austriju i uz Rusiju, ali im je ta borba donosila samo pogoršanje položaja. Sad, pod vođstvom Karađorđevim, oni počinju samostalnu borbu koja će im vremenom donijeti potpuno oslobođenje.

Čim je izabran za vožda, Karađorđe je podigao ustanak u Šumadiji. U Mačvi pobunu diže pop Luka Lazarević, u Kolubari Jakov i Matija Nenadović, oko Beograda Vasa Carapić, oko Rudnika Milan Obrenović, oko Požarevca Milenko Stojković i u Pomoravlju Stanoje Glavaš.

Svi ovi ljudi postali su vojvode. Broj ustanika narastao je brzo na 50.000 ljudi.

Filip Višnjić

Narodna epika je bila vrlo razvijena pred Prvi srpski ustanak i propratila je sve značajnije događaje iz ustaničkih borbi. Filip Višnjić u svojoj pjesmi "Početak bune protiv dahija" bilježi ovaj događaj stihovima:

"Poći ćemo iz našega grada, kroz našije sedamn'est nahija, isjeć' ćemo sve srpske knezove, sve knezove, srpske poglavice.
I kmetove, što su za potrebe, i popove srpske učitelje.
Samo ludu đecu ostaviti, ludu đecu od sedam godina,
pak će ona prava biti raja, i dobro će Turke poslužiti."

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.