Savo Štrbac, za „Glas“: Riječ Krajina zabranjena u Hrvatskoj

Veljko Zeljković
Savo Štrbac, za „Glas“: Riječ Krajina zabranjena u Hrvatskoj

Prvo NDH, onda i “Oluja”. Poslije toga je na red došla revizija istorije i otimanje srpske imovine. Zabranjuje se i narodna muzika, koja dolazi iz Srbije. Sada se Srbi novčano kažnjavaju i zatvaraju za pjesme koje slušaju ili kače na društvenim mrežama.

Šta je sljedeće i kuda ovo vodi? Prema riječima direktora Dokumentaciono-informacionog centra “Veritas” Save Štrpca, sve se radi kako bi se Srbi iz Hrvatske u potpunosti protjerali, izbrisali te napravila jedna čista država o kojoj je prvo sanjao Ante Pavelić, a onda i Franjo Tuđman. Smatra da se radi o višedecenijskom procesu, koji posljednjih nekoliko godina poprima prikrivene i dobro izrežirane oblike. Podsjeća da je u proljeće ove godine formirana nova vlada u kojoj nema više Srba, a što je kako smatra, takođe jedan od pokazatelja u kom pravcu ide hrvatska zvanična politika.

- Koalicioni partneri su od vladajućeg HDZ-a to tražili, kako po “visini” tako i “dubini”. Ne bi trebalo zaboraviti pomenuti i da je ćirilica sporna, srpski jezik, takođe. Nažalost, ne vidim kraja ovom ludilu i srbofiji, pogotovo ako kandidat HDZ-a pobijedi na predsjedničkim izborima, koji će biti održani tokom ove godine. Malobrojnim Srbima će nakon toga sigurno biti još gore - kaže Štrbac. 

GLAS: Prema posljednjem popisu stanovništva, Srba u Hrvatskoj ima oko tri odsto. Da li ste optimista ili pesimista kada je u pitanju njihov broj u ovoj državi za deset ili 20 godina?

ŠTRBAC: Da nije veliki broj Hrvata, negdje oko pola miliona otišao negdje u inostranstvo trbuhom za kruhom, taj procenat Srba bi sigurno bio još i manji od tri odsto. Kada do toga doće oni će izgubiti i ono malo prava koja imaju kao nacionalna manjina. Kakva je budućnost? Nije nimalo ružičašta. Crna je. Hrvatska vlast je postavila stvari na sljedeći način. Prvi - da sam odeš i ne vraćaš se više. Drugi je da završiš u zatvoru zbog nečega ili nekoga. Treći, da priroda učini svoje ili da se prekrstiš.

U tom kontekstu treba posmatrati i ove posljednje slučajeve, njih petnaestak, kada su ljudi zatvarani i osuđivani zbog pjevanja krajiških pjesama ili postavljanja klipova istih na društvene mreže. Ovaj čin je sigurno pokolebao mnoge Srbe da ne odu u Hrvatsku. Strah je prisutan. To znam jer su me proteklih mjeseci mnogi kontaktirali, posebno mlađa generacija, jer ne znaju šta bi im se moglo dogoditi ako se odluče put ove države.  

GLAS: Kako je i zbog čega čak i pjesma “Jovan Dalmatinac” postala sporna za hrvatske vlasti?

ŠTRBAC: Iz sudske dokumentacije, sa suđenja protiv jednog mladog srpskog pjevača, vidi se da im je zasmetala jedna riječ iz ove pjesme gdje se umjesto plavog Karinskog mora, navodno pominjalo krajiško. To im je zasmetalo, baš kao i to što se u njoj pominje da je Jovan Dalmatinac dao život za Krajinu. Ova pjesma je bila argument da se kasnije osudi Mile Delija, a onda i članovi krajiške grupe “Jandrino jato”. Krajina se u Hrvatskoj ne smije pominjati jer to navodno kod njih izaziva veliki nemir i bol. Sve što u sebi ima nešto “krajiško” - kažnjivo je, ali ne i Tompsonove pjesme.  

GLAS: Da li je i Vama zabranjen ulazak u Hrvatsku i zbog čega?

ŠTRBAC: Dva puta sam vraćen sa granice, iako to nije bio privatni, nego službeni put. Hrvatski zvaničnici su mi tada saopštavali da svi mogu doći, ali ne i ja. Govorio sam pa ljudi ja sam rođen u Hrvatskoj, a oni su odgovorili - pa upravo zbog toga.  Takođe, rečeno mi je da mi ne mogu garantovati ni ličnu bezbjednost, jer bi mi se prema procjenama njihovih bezbjednosnih službi, a s obzirom čim se bavim, moglo nešto desiti. Navodili su mi i da ja navodno uvećavam broj srpskih žrtava, da pišem i govorim neistine. Onda mi je jedna poznanica iz Hrvatske rekla da ne pokušavam doći, jer me mrze. Ilustrovala mi je to jednim primjerom kada je s jednom koleginicom gledala dnevnik u kom sam se i ja pojavio. Ona me je tada nazvala bradatim čudovištem. Ako tako razmišlja jedna obrazovana osoba, kako onda razmišljaju oni koji to nisu. A sve je počelo nakon što sam bio uključen u rad Haškog tužilaštva u slučajevima koji su bili vođeni protiv pojedinih hrvatskih generala. Mediji i političari su me tada razapeli na krst.    

GLAS: Da li Vas i dalje vuče rodna gruda te šta Vam najviše nedostaje?

ŠTRBAC: Posljednji put sam u Hrvatskoj bio1997. godine, ali par dana u Zagrebu. Stalno sam se okretao da vidim da me neće neko napasti. I to je to. Da li se sjetim rodne grude? Kako starim, to je sve češće i emotivno intenzivnije. U snove mi dolazi Krajina, Lika, Dalmacija, rodna gruda, selo, livade, vinogradi od kojih nije ostalo ništa. Sve je porušeno i zaraslo.

Radi se o selu Raštević u Ravnim kotarima, između Benkovca i Zadra. Tu mi je sahranjen sin koji je stradao 1992. godine kada je imao samo deset godina, ali i otac i majka, kojoj je to bila posljednja želja prije nego što je umrla prije dvije godine. Brat i ja smo ispunili tu njenu želju, odnosno zavjet. Međutim, nijednom nisam bio na sinovom grobu, ali ni na njenom, da zapalim svijeće. Nisam bi ni na njenoj sahrani. I to je nešto što najviše boli. Možda bih lakše zaboravio i livade i vinograde da nije tih grobova.

Ta muka ne muči samo mene, već i druge koji su izbjegli sa svojih rodnih ognjišta. Oni pate, baš kao i ja, za grobovima svojih predaka i potomaka. I to je jedan od razloga što je sve veći broj ljudi u dilemi - da li da prenesu posmrtne ostake svojih najmilijih na neka druga mjesta ili da ih ostave kao jedan vid vječne straže, simbol da je na tim prostorima nekada bilo i Srba. Nisam ni ja načisto. I meni je već 75 godina. Kada do toga dođe, volio bih da budem zajedno sa svojim roditeljima i sinom. Ili oni ovamo, ili ja tamo. Prije će biti ovo prvo. 

GLAS: Kako objašnjavate to što sve više mladih ljudi ustaštvo doživljava kao nešto pozitivno, domoljubno?

ŠTRBAC: I meni je to zanimljivo pa sam malo proučavao. Sve počinje od odgoja djece, koja još odmalena u vrtićima uče neke od ustaških pjesmica. I cijeli obrazovni sistem je takav. Naravno i sami mediji su dobrim dijelom krivi za to, baš kao i političari, koji siju srbofoiju i mržnju. Tu je i kućni odgoj, ali i ulica, koja u dobroj mjeri oblikuje mlade ljude. Nikako ne bi trebalo zaboraviti ni katoličku crkvu. I kad su mladi ljudi u jednom takvom društvu izloženi tako jednoj otvorenoj indoktrinaciji, šta onda možemo očekivati od njih. Napravljena je jedna generacija koja je do krajnjih granica, ekstremnih, netolerantna prema svemu što je srpsko. Ona je na nultoj tački. I to se ne može promijeniti.

Petrovačka cesta

GLAS: Sud u Beogradu konačno je odlučio da optuženim hrvatskim pilotima sudi u odsustvu. Koliko će ovo suđenje značiti u pogledu rasvjetljavanja navodne čistote vojne akcija Oluja?

ŠTRBAC: Trebalo bi iznijeti sve dokaze i čitav sudski postupak učiniti transparentnim pred cijelim svijetom. Jednom prilikom sam optužnicu poslao hrvatskom advokatu Anti Nobilu, koji je nakon toga rekao da nema dilemu da je bombardovanje petrovačke i prijedorske ceste ratni zločin.  

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana