Saša Nikolić o svom filmu: Ovo je istina o Drecelju

Autor kaže da su mu osnovni cilj i želja prilikom rada na ovom filmu bili da ostavi svjedočenje budućim pokoljenjima o svom selu i predjelima koje su Srbi naseljavali više od 200 godina, a koji danas pripadaju FBiH. Ideja se javila prije dvije godine. Iako je autor u početku želio da snima igrani film, kako i sam kaže, shvatio je da je bolje uraditi dokumentarac dok su učesnici rata, kojih je sve manje, još među živima.

- Sniman je po mojoj knjizi “Srbi, Drecelj i Dreceljani”, koju sam objavio u Beogradu 2012, sniman je po ratnim i poslijeratnim arhivskim snimcima i svjedočenjima 17 demobilisanih boraca, direktnih učesnika rata. U filmu su i dva estradna umjetnika, kao i dvojica vladika. Na kraju sam shvatio da je važniji dokumentarni film koji je moguće snimiti dok su još živi očevici i učesnici rata. Igrani film može biti snimljen i za 50 godina po mojoj knjizi ili ovom dokumentarnom filmu - navodi Nikolić.

Kao nekome ko se i ne razumije toliko u ovaj vid umjetnosti nije bilo lako prilikom snimanja ovog dokumentarca.

- Do sada sam objavio 12 knjiga, ali ovaj je bio poseban. Kada sam počeo sa ovim projektom svi su me pitali da li imam snage da se upustim u tako nešto. Iskreno mislio sam da je dokumentarni film lako napraviti, postaviš kameru, ljudi pričaju o događajima i to je to, ali sam se prevario i bilo je mnogo teško - ističe on.

Prvi dio samostalno snimanog dokumentarca bio je dug 55 minuta, a posjeta dobrom prijatelju koji je radio i poznaje dokumentarne filmove natjerala je Sašu da se okrene profesionalcima u tom poslu i da sve krene ispočetka.

- Kada sam svom prijatelju Bojanu Čvori donio taj moj film, on je rekao da je potpuni promašaj te da bi trebao da se obratim profesionalcima. Tada mi je preporučio nekoliko ljudi koji su na kraju učestvovali u finalnom proizvodu - kaže Saša.

Novo snimanje na istim lokacijama, kao i prvi put, je donijelo i nekoliko zanimljivih situacija, ali i priliku da ovaj sada već svestrani umjetnik dobije nekoliko savjeta kako dokumentarac učiniti boljim.

- Ovaj put predjeli sela Drecelj snimani su i dronom. Ekipa koja mi je pomagala u snimanju predložila je da bi bilo dobro snimiti maglu po okolnim planinama zbog toga što snimak nije toliko vjerodostojan ukoliko snimate prirodu bez nje. Naravno magle ima samo po kiši pa smo morali ići kada je bila kiša, ali tada smo se susreli sa drugim problemom, a to je da ne možemo snimati po kiši. Ali, poslije nekoliko sati kiša je prestala, tako da smo uhvatili mnogo lijepe kadrove - ističe Saša.

Dokumentarni film “Odbrana sela Drecelj” sniman je u proteklih devet mjeseci na području ovog i okolnih sela te opština Sokolac, Pale, Istočno Novo Sarajevo, Zvornik i Vlasenica. Tačnije u mjestima u kojima živi najveći broj izbjeglih iz Drecelja poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Autor ističe da snimanje izjava očevidaca i učesnika rata nije bilo lako te da se u svemu tome susreo sa dvije vrste sagovornika.

- Imao sam ljude koji znaju da pričaju pred kamerom, ali ne žele da razgovaraju o tome i da pominju rat. Žele da to sve zaborave, a neki čak nisu ni željeli da pričaju uopšte o tome. Sa druge strane imao sam ljude koji su htjeli da svjedoče o tim dešavanjima, ali pred kamerom im nije bilo prijatno. Bilo je nekih koji su o tome pričali bez kamere, a kada se kamera uključi, nastajala bi blokada. Ali nekako smo uspjeli, ponavljali smo više puta da bi to na kraju ispalo kako treba - govori Nikolić i naglašava da su sagovornici govorili istinito, tj. samo onako kako su oni vidjeli i doživjeli taj ratni period.

Istina je najbitnija u svemu tome, dodaje on.

- A istina je da smo mi samo branili svoje selo i nismo išli i napadali tuđa. Braneći svoje selo, mi smo odbranili i sarajevsko-romanijsku regiju i čitavu Republiku Srpsku - kaže autor.

Nikolić naglašava i da u filmu nije bilo mjesta za uvrede te da su rečenice iz ovog filma ono što je prava istina. On dodaje i da postoji mnogo materijala za još nekoliko ovakvih filmova, a kao najsvjetliju tačku ističe podsjećanje na 6. oktobar 1992. godine i najžešći napad tzv. Armije BiH na prostore srpskih sela u kojima je živjelo više od 5.000 Srba.

- Toga dana počeo je masovan napad na naše selo i po saznanjima do kojih smo došli, u tome je učestvovao 1.141 muslimanski vojnik, a branilo ga je 87 boraca Dreceljske čete Olovskog bataljona Druge romanijske motorizovane brigade. Oni su toga dana uspjeli da zauzmu samo jedan naš rov koji je kasnije vraćen u kontraofanzivi - govori Nikolić.

Autor i svjedoci ističu da nisu mislili na svoje živote već samo na to kako će odbraniti selo.

- U našem selu je bilo mnogo civilnog stanovništva, žena, djece i staraca i svi su se tog 6. oktobra uključili u borbu. Naš najmlađi borac Ljubomir Nikolić je imao 15 a najstariji, Vlado Nikolić 82 godine. U toj borbi ranjena je i jedna žena, koja takođe svjedoči u filmu i ona je prepoznala Bošnjaka iz Kladnja koji je bacio bombu od koje je ranjena - naglašava autor.

Nikolić kaže da bi volio i da drugi slijede njegov primjer i snimaju filmove o svojim krajevima, da bi buduće generacije znale za šta i kako su se herojski borili njihovi preci.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.