Šampinjoni u Titovoj sobi
SLAVKO Mastilo penzionerske dane provodi u Višegradu. On je jedan od velikog broja vojnih penzionera, koji su u toku službovanja, a i poslije toga, bili pod teretom zakletve o vojnoj tajni.
O svom poslu, mjestu gdje su službovali i šta su radili nisu smjeli pričati ni svojim najmilijim. Sudbina je htjela da Slavko ipak progovori, istina ne tako brzo, oprezno, jer se čitav sistem na kome je počivala bivša Jugoslavija, JNA i njene tajne pali kao kule od karata preko noći.
- Kad sam kao mlad specijalista za instalacije došao u ovo bivše podzemno sklonište JNA, u "Soču", na teritoriji današnje opštine Novo Goražde, a koja je dobila ime po slovenačkoj firmi koja ju je izgradila, podvrgnut sam detaljnoj kontroli i ispitivanju, pa čak i o porijeklu mojih najbližih - počinje priču Slavko Mastilo i nastavlja:
- Kad sam prošao sve faze ispitivanja položio sam zakletvu o vojnoj tajni, oduzet mi je pasoš, zabranjen odlazak u inostranstvo, a svako moje putovanje bilo gdje od mjesta gdje sam radio kontrolisano je kao da sam bio neka važna politička ili vojna ličnost.
JNA je počela 1952. godine da gradi u brdu Gradina kod Goražda objekat "Soču", a radovi su završeni deceniju kasnije. Kad je brdo izbušeno kao sir, betonirane ogromne podzemne hale, otvoreno više izlaza iz njega negdje oko 1963. počela je da se uvodi voda, struja, kanalizacija.
- Mještani oko skloništa bili su, kao i oni koji su u njemu radili, podvrgnuti obavezi čuvanja vojne tajne, u goste su im dolazili samo najbliži, a zabranjeno je bilo i doseljavanje pa čak ni zetovi nisu smjeli da dobiju u miraz kuću svoje supruge - kazuje Slavko.
Kad je sve završeno "Soča" je raspolagala sa 15.000 metara kvadratnih korisnog prostora, ugrađeno je 1.700 fluorescentnih armatura, a na svakom metru površine nalazi se trofazni priključak za mašine. Ostavljeno je spoljno i unutrašnje napajanje električnom energijom sa agregatima 2,2 megavata.
Sklonište ima 98 numerisanih kancelarija sa svom opremom, telefonskim priključcima i mikrofonima, ugrađen lift kao spoj između dva sprata, uređena kuhinja, dovodi industrijske i vode za piće, komore za dovod i odvod svježeg vazduha. U slučaju atomskog napada stanovnici ovog objekta bi preživjeli. Planeri "Soče" napravili su obična metalno-drvena vrata na ulazu, ali su zato glavna ulazna vrata bila teška tri tone i debela metar.
Slavko priča da niko od radnika nije tačno znao, niti je smio da pita, koja je soba Titova i koji je njegov krevet. Bile su određene i opremljene sale za sastanke i komandovanje vojskom, a u to vrijeme u sklonište su dolazili samo najviši oficiri iz Generalštaba JNA dok za ostale objekat nije postojao.
Mastilo je bio posljednji upravnik ovog vojnog zdanja.
Početkom rata, 1992. godine, napustio je podzemne tunele i hodnike "Soče" koje su preuzele tadašnje muslimanske snage. Kad su u Novo Goražde ušle jedinice Vojske Republike Srpske, Slavko je sklonište našao u stanju u kakvom ga je i ostavio, jer ga je muslimanska komanda koristila samo kao sklonište hrane.
Slavko, kao profesionalni vojnik, i dalje se nije odrekao zakletvi o čuvanju vojne tajne.
Prema nekim procjenama gradnja i opremanje "Soče" koštala je oko 600 miliona dolara.
- Nakon najave, jednog jutra na početku 1995. godine 15 oklopnih vozila SFOR-a opkolilo je brdo oko "Soče", a 60 vojnika sa puškama na gotovs, zabranili su svako kretanje oko njega. Oficir je tražio da prekontroliše objekat. Zamolio sam ga da se konsultujem sa komandom naše vojske u Rogatici. Naš oficir je to nerado odobrio - prisjeća se Slavko.
Već nakon prvog uvida u sklonište pripadnici SFOR-a su bili toliko iznenađeni da su pozvali komandu "Jugoistok" u Mostaru i poslije sat vremena stigla su dva generala međunarodnih snaga i krenula u obilazak.
- Kad smo došli do magacina bivše JNA, u kome su od uniformi ostale samo kape "titovke" sa zvijezdama, oficiri SFOR-a su me pitali smiju li ih uzeti kao uspomenu. Kad su dobili odobrenje, nastala je "jagma" za tako rijetkim suvenirima - priča Slavko.
On kazuje da mu je jedan oficir SFOR-a rekao da je "ovakva vojna utvrđenja mogao samo Tito da gradi".
Podzemno čudo bivše JNA, pripalo je, poslije svega opštini Novo Goražde. Načelnik opštine Ivica Jagodić kaže da je urađen projekat kako bi se podzemne hale i hodnici pretvorili u fabriku za proizvodnju šampinjona.
- Prema ovom projektu dnevno bi se u Soči moglo proizvoditi i do pet tona šampinjona - izričit je Jagodić
Vojni planovi
U "Soči" je, prema vojnim planovima, bilo predviđeno da u namjenskoj industriji radi 800 radnika i da se u njega premjesti cijela vojna industrija iz fabrike municije i eksploziva "Pobjeda" iz Goražda. Bilo je predviđeno da sklonište bude i glavni komandni centar u kome bi boravili i članovi Generalštaba JNA na čelu sa Josipom Brozom Titom.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
