Ruska ekonomija hitno mora da napusti sovjetska vremena

Nastala je oštra borba za mjesto lidera na globalnom nivou, što se nikada ranije nije dešavalo, a imamo priliku da vidimo jake države koje daju određene smjernice onim državama koje su koliko juče izgledale slabe. Prijetnje u smislu katastrofa koje prouzrokuje čovjek, kao i ekološke katastrofe su takođe veće nego ikad. Ali, s druge strane, šanse za običnog čovjeka takođe nikada nisu bile veće. Samo oni koji koriste ove prilike postaće na neki način pobjednici.

U ovakvim okolnostima moramo da obezbijedimo održivi progresivni razvoj naše ekonomije i pokušati što je više moguće da zaštitimo naše građane od svih teškoća krize, dok u isto vrijeme istrajno i brzo modernizujemo sve ekonomske faktore, počev od materijalnih i ekonomskih struktura pa do osnovnih struktura naše ekonomske politike.

Uloga Rusije u globalnoj ekonomiji

Poslije propasti Sovjetskog bloka, Rusija je morala da pronađe svoje mjesto u globalnoj podjeli rada, čiji su se glavni centri moći razvijali bez toga i, još gore, u atmosferi konfrontacije sa drugim državama bivšeg SSSR-a. Razvijene ekonomske zemlje su podigle neku vrstu barijere oko svojih tržišta, da bi zaštitili sopstvene interese. Razlike u tehnološkim standardima su bile dodatni problem koji je sprečavao integraciju u svjetsku ekonomiju.

Ali uprkos tome smo razvili takvu ekonomiju koja je sada integralni dio globalne ekonomije. To je postignuto najviše zahvaljujući našim prirodnim resursima. Prodaja gasa, nafte, metala, drveta i drugih sirovinskih materijala, uključujući i niskovrijednosne proizvode čini 25 odsto ruskog BDP-a.

Rusija je danas zavisna od svjetskih ekonomskih kretanja i vrlo čvrsto je u to integrisana čak i jače nego ekonomije mnogih drugih zemalja.

Danas je postalo sasvim prirodno da se razgovara o resursima ruske ekonomije. Rusija kao samodovoljna i samostalna ekonomska sila nije dizajnirana da radi u novonastalim uslovima. Samo najlikvidniji sektori, povezani sa izvozom sirovinskih i polusirovinskih materijala, opstali su u transformaciji tržišta, koje je u velikoj mjeri bilo spontano. U stvari, postojala je deindustrijalizacija velikih razmjera, sa vrlo prostim gubitkom kvaliteta i strukture proizvodnje, što u principu objašnjava našu veliku zavisnost od uvoza robe široke potrošnje, tehnologije i kompleksnih proizvoda, ali i to u tolikoj mjeri koliko i sama fluktuacija cijena naših glavnih izvoznih proizvoda. To su faktori nad kojima, sve u svemu, nemamo kontrolu.

Imati ekonomiju koja nam ne može garantovati stabilnost, suverenitet i prosperitet je neprihvatljivo za Rusiju. Nama je potrebna nova ekonomija sa konkurentnom industrijom i infrastrukturom, razvijeni servis usluga i jaka poljoprivreda, odnosno ekonomija bazirana na modernoj tehnologiji. Moramo razviti efektan mehanizam za modernizaciju naše ekonomije i time privući materijalne i kadrovske potencijale neophodne da bi se postigli takvi ciljevi. Međutim, ne bi trebalo da se pouzdamo na zaštitne mjere koje bi promijenile oblik naše ekonomije, najviše zbog toga što smo se pridružili Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (STO). Suprotno tome, učlanili smo se u STO zbog toga što je naša ekonomija izuzetno zavisna od spoljnog tržišta u smislu proizvodnje i potrošnje. Na kraju, ljudi i kompanije su ti koji plaćaju veliku cijenu na uvozne proizvode. Prekomjerni protekcionizam neminovno vodi do stagnacije, niskog kvaliteta i visokih cijena.

Vrijeme za modernizaciju tehnologije

Treba da pronađemo rješenja da bismo prevazišli našu unilateralnu tehnološku zavisnost.

Niko naravno više neće ponoviti iskustva Sovjetskog Saveza. Zalažem se za politiku izgradnje kompletno nezavisne tehnologije kao pandan Zapadu. Kao rezultat toga, većina naše "originalne" tehnologije, u uslovima izolacije, zaostala je iza naših rivala; ovo je postalo jasno čim je pala Gvozdena Zavjesa. Scenario koji smo zamislili je potpuno drugačiji. Rusija mora da igra veću ulogu na međunarodnoj podjeli rada, ne samo kao snabdjevač robe i energije, nego kao i vlasnik redovno nadograđivane najsavremenije tehnologije u najmanje nekoliko sektora. U suprotnom, osuđeni smo na iscrpljivanje naših izvora zbog konstantnih razmjena za skupu inostranu tehnologiju, da bismo proizveli robu široke potrošnje, materijale i lijekove koje ne možemo sami da razvijemo. Ove tehnologije će postepeno činiti veći udio svjetskog BDP-a, dok će se raspodjela robe i konvencionalnih usluga smanjiti.

Da bismo ponovo stekli vođstvo u tehnologiji, moramo mudro da označimo koji su sektori prioritetni. Kandidati za njih uključuju farmaceutsku i hemijsku industriju, mješovitu i nemetalsku industriju, avio-industriju, tehnologiju informacija i komunikacija, kao i nanotehnologiju. I ruska nuklearna i svemirska industrija postigla je vođstvo na međunarodnoj sceni kao i tehnološku prednost. Ova lista nije zatvorena i može biti dodato još nekih industrija u zavisnosti od međunarodnih kretanja na tržištu i, u velikoj mjeri, od inicijativa predloženih od strane vlasničke strukture i neposrednih radnika u tim i drugim industrijama.

Često se govori da Rusiji ne treba industrijska politika, otkako ruska vlada vrlo često bira pogrešne prioritete i daje prednost pogrešnim sektorima, podržava neefektne i neefikasne proizvođače i sprečava inovacije koje bi se prirodno pojavile na slobodnom tržištu i njegovom okruženju. Vrlo je teško dokazati ovakve navode, ali oni su istiniti samo pod istovjetnim uslovima. Rusija je prošla deindustrijalizaciju, što je u znatnoj mjeri oštetilo sopstvenu ekonomsku strukturu. Značajan privatni kapital nije uplivao u inovativne privredne resurse, jer investitori nisu voljni da preuzmu tako veliki rizik ruskog tržišta. Mi ćemo koristiti poreske i carinske olakšice (podsticaje) da bismo ohrabrili potencijalne investitore. Ali trebaće puno godina da bi došlo do rezultata, a s druge strane ne mora da dođe do rezultata uopšte ukoliko se negdje drugdje u svijetu ukažu bolje prilike. Kapital ne poznaje granice. Da li smo spremni da rizikujemo budućnost Rusije samo zbog čiste ekonomske teorije?

Naše odluke da se uspostave velike državne korporacije i sistemi holding kompanija uslovljene su industrijskim političkim prioritetima (Ruske tehnologije, Rosatom, Ujedinjena korporacija avio-saobraćaja, brodogradnja i drugi konglomerati). Ideja je bila da se obeshrabri pad nekoliko intelektualnih sektora domaće industrije, da se sačuvaju sopstvena istraživanja i proizvodni potencijal preko konsolidacije postojećih resursa i centralizovanog upravljanja. Definitivno ovaj cilj je ostvaren.

Trebalo je da konsolidujemo taj kapital, koji je zvanično bio u državnom vlasništvu, ali se sa njim loše upravljalo, pa je to često dovodilo do gubitka svih veza sa sopstvenim istraživačkim i projektnim centrima.

Strategije velikih industrijskih holding kompanija imale su za cilj kreiranje međunarodno konkurentnih korporacija, sa visokim tržišnim kapitalom, uz sigurnost na međunarodnom tržištu. Upravo ove korporacije umiješane u razne aktivnosti počev od najnaprednijih istraživanja i dizajna proizvoda pa do proizvodnje, snabdijevanja i održavanja svojih visokotehnoloških proizvoda kontrolišu globalno tržište aviona, brodova, kompjutera, lijekova, medicinske opreme i drugih proizvoda. Oni postavljaju pravila za male kompanije i započinju nove poslove.

Najintegrisanije kompanije su do sada zakazale na putu da postanu konkurentne na globalnom tržištu ili da budu visokokapitalizovane, a nisu ni trajno profitabilne. Mi nećemo napustiti naše projekte na pola puta. U nekim sferama, kao u sektoru avijacije, mi smo uspjeli da kompletiramo proces konsolidacije postojećeg kapitala. Jasnoća i održivost svakog takvog projekta treba da bude ocijenjena. Trenutno, njima su potrebni vrhunski menadžeri sa iskustvom u inovativno-poslovnim sferama.

Želim da naglasim da su napori vlade fokusirani na obnovi ruske sposobnosti da izađe na tržište u tim sektorima, koji uključuju tek nekoliko faktora na svjetskom tržištu. Ovo ne znači da je bilo pokušaja da se uguši privatna inicijativa, zato što takvih inicijativa u pojedinim sektorima nije ni bilo. Bilo bi pogrešno da se izvuče zaključak da se kapitalizam širio na temelju našeg rada da akumuliramo i restrukturišemo kapital ne bi li ga kasnije prodali.

Sačinili smo plan reorganizacije svake firme i njihov naknadni ulaz na tržište. Neke od njih će postati akcionarska društva i njihove akcije će biti prodate. Ovo uključuje Rusku tehnologiju, kapital Rosatoma koji nije vezan za vojni kapital, ali i neke druge državne korporacije. Nemoguće je postići cilj preko noći, ali ne možemo više odgađati njegovu primjenu. Mislim da je moguće smanjiti državno učešće u pojedinim robnim kompanijama do 2016. godine i povući se i iz drugih kompanija, ali ne i onih koje su monopolom vezane u sistemu odbrane zemlje.

Očekujemo da će ruski kapital imati značajnu ulogu u procesu privatizacije kao i kasnijem razvoju visokotehnoloških sredstava. Istovremeno treba da tražimo kupce među globalnim investitorima, koji bi bili voljni da ulažu u istraživačke poduhvate, a treba tražiti i koristiti njihove veze i poziciju na velikom međunarodnom tržištu.

Uspješna iskustva ekonomske modernizacije u zemljama kao što su Koreja i Kina pokazuju da je neophodna podrška vlade, a da posljedice podrške umanjuju rizik od činjenja nekih grešaka.

Biće teško sprovesti toliko različitosti bez određenog napora. Razumijevajući sve rizike, moramo imati potpuno transparentnu politiku kod izbora prioriteta i finansiranja, ali isto tako moramo biti otvoreni kod procjene i diskusija kompanija učesnika i profesionalne zajednice.

Konkurencija leži u srcu moderne ekonomije i zasnovana je od kompanija koja razvijaju i posjeduju naprednu tehnologiju, nastojeći da spriječe korisnike tih tehnologija od korišćenja takozvane tehnološke jezgre. Ovo znači da kompletna tehnologija predstavlja ciklus, a ne samo istraživačke i razvojne projekte. Ovo je podvučeno primjerom ruskih kompanija koje su pokušavale da kupe strani kapital za vrijeme krize. Naši zapadni partneri su odmah pozvali na zaustavljanje tog postupka, čim su razgovori prešli na kupovnu objekata sa potpunom proizvodnom linijom (uključujući čak i proizvodnju automobila).

Kao po pravilu, snabdjevači obično traže da zadrže kontrolu nad bilo kojim komplikovanim aspektom servisiranja opreme i proizvodnog procesa kada prodaju najbolju moguću tehnologiju. Posljedično tome, kupac postaje zavisan od snabdjevača ne samo u smislu tehnologije već i u ekonomskom smislu. Država će snositi dugoročne ekonomske gubitke ako zaostaje u naprednim tehnološkim rješenjima. Ovo će se desiti čak i ako su postrojenja na teritoriji te iste države. Lavovski dio profita odlazi tamo gdje su locirana sjedišta kompanija, laboratorija i dizajn centara.

Zato razvijene ekonomije rade po principu tehnološke saradnje. Njihova uzajamna zavisnost jača ekonomsku i političku stabilnost.

Ruski inovacioni ciklus

Obezbjeđivanje konkurencije je glavni preduslov stvaranja inovativnih zahtjeva u ekonomiji. Konkurencija je ta koja podstiče privatni biznis da traži bolja tehnička rješenja i da redovno predstavlja nove proizvode. Mogu da vidim sve izazove koje STO stavlja pred domaću industriju. Želim da poručim da ću raditi najbolje što mogu da se ublaže problemi nastali tranzicijom. Međutim, proizvođači industrijske i tehnološke robe moraju biti svjesni da su prošli dani kada su poslovali na tržištu jedne države. Od sada pa nadalje, neće biti usko specijalizovanih poslova. Za visokotehnološke proizvode biće samo jedno tržište - i to na globalnom nivou.

Druga strana medalje je ponuda inovacije. Rusija može da učini više nego da prosto kupi inovacije - mi to takođe možemo da akumuliramo. Naše mjesto u budućnosti zavisi od toga kako ćemo koristiti naš potencijal.

Visokoobrazovani ljudi, naše impresivno naučno nasljeđe, naše inženjering škole i infrastruktura visokog obima proizvodnje, što je zaštićeno u mnogim zemljama - sve su to činjenice koje smo dužni da koristimo.

U posljednjih nekoliko godina mnogo smo investirali u institucije sposobne da komercijalizuju primijenjena istraživanja. Primjer za to je kompanija "Rusnano", drugi je Ruska razvojna kompanija, a postoje i tenderi za inovativne objekte na raznim univerzitetima. Osim toga, mnoge zapadne kompanije su privučene da učestvuju u Skolkovo projektu.

Međutim, učiti kako da se prodaju određene stvari samo po sebi nije dovoljno. Održivi inovativni razvoj takođe zahtijeva stalan priliv novih ideja, osnovnih istraživanja proizvoda i konačno kreativne specijaliste sposobne da razviju novu tehnologiju.

Vraćanje inovacije u ekonomiju treba da počne još u univerzitetima - koje treba posmatrati kao centre za osnovne nauke i izvore za inovativne ljude. Treba da slijedimo nacionalni cilj koji rezultuje da Rusija ima univerzitete koji su konkurentni na međunarodnoj sceni.

Do 2020. godine trebalo bi da imamo nekoliko prvoklasnih, svjetskih univerziteta koji obuhvataju čitav spektar modernih i društvenih tehnologija. To znači da moramo obezbijediti siguran fond za finansiranje univerziteta koji su bazirani na istraživanje koji imaju viziju ka međunarodnom razvoju.

Kao i njihovi međunarodni partneri, za naučnoistraživačke svrhe, ruski istraživački univerziteti bi trebalo da dobiju do 50 odsto budžetskih sredstava. Polazim od pretpostavke da ćemo, istovremeno, nastaviti da pažljivo razmotrimo restrukturiranje stručnog obrazovanja - restrukturiranje koje će biti ostvareno u saradnji sa ekspertima i javnošću.

Deset godina programa osnovnog i istraživačkog studija trebalo bi da bude odobreno od strane Ruske akademije nauka, vodećih istraživačkih univerziteta, i vladinih naučnih centara. Ali treba obezbijediti održivost tih programa i da se redovno podnose izvještaji nakon što se programi pretvore u praksu. Oni će biti dostavljeni poreskim obveznicima i naučnoj zajednici, radije nego zvaničnicima u Ministarstvu nauka i obrazovanja. Autoritativni strani stručnjaci će takođe biti pozvani. Izvještaji bi bili ocijenjeni od strane državnih lidera samo u slučaju kada su u pitanju odbrana i projekti od neposrednog nacionalnog interesa.

Davanje prednosti univerzitetima ne znači da će Ruska akademija nauka i vladini naučni centri biti zanemareni. Naprotiv, Ruska akademija nauka može se razvijati samo u situaciji kada privuku jake stručnjake.

Povećaćemo finansiranje nekoliko puta, do 25 milijardi rubalja u 2018. godini i to vladinim fondacijama koje podržavaju nezavisne istraživačke timove. Iznos tog finansiranja bi trebalo da bude jednak kao na Zapadu.

Moramo nastaviti sa naporima da integrišemo ruske istraživačke centre, univerzitete i preduzeća u međunarodne mehanizme koji su dostupni za dokumentovanje naučnih rezultata i njihova pretvaranja u stvaran profit.

Moramo prevazići inertnost našeg ogromnog domaćeg kapitala, koji, da budem iskren, nema ništa zajedničko sa inovativnim projektima, istraživanjem i razvojem. Trenutno, 47 državnih kompanija je uključeno u inovativne programe. Ali i privatne korporacije moraju da potroše 3-5 odsto njihovog bruto proizvoda na istraživanje i razvoj. Treba da postoji odgovarajući poreski mehanizam i, što je najvažnije, privatni poslovni rukovodioci moraju da shvate da bez takve inicijative oni neće biti ravnopravni sa drugim faktorima koji to čine na globalnom tržištu.

Drugo, modernizacija tehnologije zahtijeva ovladavanje uvozne tehnologije i to što je prije moguće. Postoji odličan primjer uvoza napredne tehnologije. Naše iskustvo je bilo vrlo dobro u automobilskoj industriji, sa skoro polovinom stranih automobila koji su bili napravljeni od strane ruskih radnika. Korisnici nisu uvidjeli nikakvu razliku u kvalitetu između njihovih i naših proizvoda. Sljedeći korak je prilagođavanje proizvodnje kroz postavljanje tehnoloških razvojnih centara u Rusiji. Značajan dio stranih brendova bijele tehnike proizveden je u Rusiji. Naši najveći proizvođači hrane nude svoje proizvode na lokalnom nivou. Vrlo je važno za nas da su svjetski lideri prepoznali Rusiju kao uspješno tržište, kako za investicije tako i za razvoj nove tehnologije i proizvodnje. Ali oni će to uraditi samo ako vide tehničke univerzitete i istraživačke centre koji su konkurentni na međunarodnoj sceni.

Investirajući u konkurentnost naprednih oblasti privrede Rusija takođe rješava globalni društveni zadatak: razvija kreativnu klasu i oblikuje okruženje u kojem može da postigne svoje potencijale. Ali postoje veliki sektori koji su zaostali u prošlom vijeku u smislu svoje tehnologije i organizacije. U velikoj mjeri, ovo se može pripisati činjenici da smo kupili opremu, ali smo zaboravili na novu proizvodnu logistiku, kontrolu kvaliteta i, u nekim slučajevima, na osnovne tehnološke propise. Velike industrije koje se prepoznaju u ovome su, naravno, građevinarstvo i transport.

Vlada će podržati velike projekte za infrastrukturu. Prvo, to znači uspostavljanje pouzdane transportne mreže i veza sa Sibirom i dalekim istokom Rusije. Lokalne putne mreže su takođe važne. Trenutno stanje stvari je zaista paradoksalno. Sa svojom velikom teritorijom, Rusija nema dovoljno kvalitetnog zemljišta koje je pogodno za izgradnju. Razlog za to je što je infrastruktura nedovoljno razvijena. Možete da napravite kuću ili fabriku 50 kilometara ili čak 80 kilometara od velikog grada u Evropi, Americi, Japanu ili Južnoj Koreji, dok u Rusiji, neiskorišćeno zemljište počinje sa već 20-30 kilometara udaljenosti, gdje nema ulica, gasa, vode, niti struje, a zemlja je beskorisna, jer ne može biti iskorišćena. Razvoj ruskog zemljišta mora početi sa zemljištem koje okružuje velike ekonomske centre. Razvoj urbanih oblasti od 50 do 100 odsto će povećati raspoloživu oblast nekoliko puta. Ovo će pomoći da se prevaziđe deficit i smanji cijena stambenih i industrijskih nekretnina od 20 do 30 odsto. Seoski i prigradski biznis će znatno osetiti profit, sa poljoprivrednim radnicima uživajući mnogo veći životni standard.

Mala i srednja preduzeća su vrlo brzo uključena u nove prilike koje se pojavljuju sa razvojem infrastrukture, a posebno željezničke mreže. Ali samo država može da gradi ovaku infrastrukturu pod ovakvim okolnostima, zajedno sa učešćem privatnog preduzetništva (javno privatno partnerstvo). Ovo će zahtijevati znatno efikasnije upravljanje troškovima. Mi na izgradnju ne bi trebalo da potrošimo više nego naši susjedi. Spremni smo da raspišemo međunarodni tender i privučemo dobro poznate strane kompanije, operatere i izvođače radova. Počev od sljedeće godine, obavezno ćemo organizovati reviziju svih velikih investicionih projekata uz učešće države. Revizija će uključiti i međunarodne stručnjake.

Poljoprivreda  zahtijeva posebnu pažnju. Rast u ovom sektoru je bio prilično dobar posljednjih godina. Većina razvijenih zemalja pružaju podršku svojim poljoprivrednim proizvođačima na ovaj ili onaj način, a ni Rusija u tom pogledu nije izuzetak. Za ovo postoje dva razloga. Prvo, nesigurnost na globalnom tržištu i dramatične promjene u cijenama hrane koje utiču na bezbjednost poljoprivredne proizvodnje - odnosno, sposobnost zemlje da obezbijedi hranu za svoje ljude - su vrlo važni za socijalnu i ekonomsku stabilnost, uravnoteženost budžeta i jaku valutu. Drugo, poljoprivredni sektor je važan elemenat u konkurentnom okruženju u privredi, ali i za stvaranje malih i srednjih preduzetnika, kao temelj zdravom kapitalizmu.

Gdje naći kapital?

Privatne investicije su glavni izvor kreiranja novih proizvodnih pogona i radnih mjesta. Ovdašnja situacija se teško može ocijeniti optimističnom. Rusija gubi tržišnu utakmicu u investicionom smislu. Znatne količine kapitala su povučene iz Rusije.

Ovakva situacija se može objasniti postupcima u kasnim devedesetim i s početka 2000. godine. U to vrijeme, sukob je izbio između onih koji su prodavali robu i gorivo i onih koji su htjeli da ih vrate državi i koriste ih za dobrobit cijelog društva. Po mom mišljenju, uradili smo pravu stvar u to vrijeme, povećavajući uticaj države u robnim sektorima.

Ovo nije samo zato što su pojedini oligarsi pokušali da kupe svoj put kroz politički sistem. Na samom početku mog prvog predsjedničkog mandata, suočavali smo se sa upornim pokušajima da se u inostranstvu prodaju ključna sredstva. Očuvanje državnog strateškog kapitala u rukama nekoliko vlasnika u periodu od pet do deset godina je značilo da je to bilo van kontrole sveukupne ruske ekonomije.

Ovo nije trebalo da znači nekakvu zavjeru protiv Rusije. Stvar je potpuno drugačija. Pogledajte kako se međunarodni kapital ponaša u uslovima nestabilnosti, turbulencija i u očekivanju prijetnje krize. Ti investitori se ne libe da povuku svoj kapital sa tržišta u razvoju kako bi sačuvali nacionalni jezgro svog biznisa. Po njihovom mišljenju, Rusija se nalazi među takvim tržištima, što je bez sumnje i bila u ranim 2000-im.

Održiv nacionalni razvoj nije samo određen makroekonomskim pokazateljima. Stabilnost jedne zemlje zavisi od činjenice da većina investitora, koji donose konačne odluke o investicijama, žive u toj zemlji, povezuju budućnost svoje djece sa njom i povezuju svoje dugoročne interese sa razvojem zemlje.

Šta treba da se uradi da bi se riješio problem kapitala?

Prije svega, moramo proširiti obim domaćeg tržišta, i tako načiniti da bude mnogo privlačniji za direktne investicije. Trenutno činimo najbolje što možemo u ovoj oblasti. Napravili smo pomak sa deklaracijama i pismima namjera prema stvarnim integracijama prvi put poslije raspada Sovjetskog Saveza. U proteklih nekoliko godina osnovana je Carinska unija, Zajednički ekonomski prostor i CIS zona slobodne trgovine. Usklađeni su i tehnički propisi. Rusija dosljedno pokušava da uspostavi zajedničko tržište zajedno sa svojim susjedima. Ovo tržište ne bi ometao prodor robe i usluga na bilo koji način, i ne postoji ništa što bi pružalo bilo kakvu sumnju u to. Naravno, uzeli smo u obzir interese naših partnera za vrijeme ovog procesa, činili kompromise, čak i ustupke. Ali ti će se ustupci višestruko isplatiti. Naš optimizam je zasnovan na činjenici da će ogromno tržište Zajedničkog ekonomskog prostora načiniti svaku od država konkurentnijom.

Drugo, domaće poslovno okruženje i dugoročni investicioni planovi još ostavljaju puno toga što želimo da uradimo. U posljednjih nekoliko godina pokrenuli smo brojne reforme na inicijativu predsjednika Dmitrija Medvedeva. Svrha ovih reformi je da poboljša ekonomsku  sliku zemlje. Ali još nema značajnih pomaka. Firme koje posluju u Rusiji često registruju imovinu i transakcije u inostranstvu. Ovo nema nikakve veze sa našim poreskim sistemom, koji je, štaviše, izuzetno konkurentan. Isto tako, nema nikakve veze sa nedostacima u zakonodavstvu koje ispunjava zahtjeve današnjice. Naravno i takvo zakonodavstvo treba da se poboljšava, budući da nije dovoljno fleksibilno i da ne pruža čitav niz instrumenata neophodnih poslovnoj zajednici. Štaviše, glavni problem je ukopan u nedostatku transparentnosti u radu državnih predstavnika počev od carinskih i poreskih usluga do njihove odgovornosti prema društvu. Ovo takođe važi i za pravosudni i zakonodavni sistem. Nazivajući stvari svojim imenom, u sistemu postoji korupcija. Poslovni rashodi i druga srodna plaćanja mogu da variraju, u zavisnosti od "dobre volje" nekih zvaničnika u državnoj mašineriji. U ovom slučaju, biznismeni su našli za shodno da je prikladnije tražiti zaštitnike da bi došli do neke vrste dogovora, nego da poštuju zakon. Umjesto da posluju po zakonu, ovi "dovitljivi" biznismeni će pokušati da suzbiju svoje protivnike na način da zauzmu mjesto na tržištu za sebe potplaćivanjem zvaničnika iz poreskog i zakonodavnog sistema.

Moramo otvoriti put za preduzeća koja su spremna na uspjeh u fer tržišnoj utakmici. Ovo je osnovni i sistemski zadatak koji se ne može riješiti bilo kakvom politikom. Moramo promijeniti stav, kao i naše izvršne i pravosudne vlasti. Moramo odstraniti sve te anomalije. Moramo eliminisati sve tragove i ostatke iz sovjetskog doba, kao i one snage koje omogućavaju da se pokreće krivični postupak protiv bilo koje strane koja je uključena u komercijalnom sporu. Sve slučajeve treba da vode trgovački sudovi, a ne sudovi opštih nadležnosti. Moramo otvoreno da razgovaramo i dostavimo neophodne konkretne prijedloge o ovom pitanju zajedno sa ekspertima, sudijama i biznismenima do kraja godine. Siguran sam sa će Duma podržati ove amandmane.

Od 1. januara Rusija i Kazahstan su uspostavili zajednički ekonomski prostor. Primjer Kazahstana je tipičan. Svjetska banka procjenjuje da Kazahstan trenutno zauzima 47. mjesto u smislu poslovnog okruženja. Rusija je na 120. mjestu. Predlažem da približimo procjene i dostignemo približne parametre, što bi omogućavalo sigurno poslovno okruženje u idućih nekoliko godina.

Moramo promijeniti kompletnu ideologiju državne kontrole nad djelatnostima i drastično ograničiti ove funkcije. Naša strategija mora zavisiti od pretpostavke nevinosti. Moramo nastaviti na osnovama da je važnije raditi sa poštenim ljudima nego onim beskrupuloznim i tako preuzimati određene rizike.

Treće, novac običnih ljudi je skoro beskoristan na tržištu kapitala. To znači da stanovništvo ne dobija svoj dio zarade koja proizlazi iz ekonomskog rasta i povećanja kapitalizacije privrede. Potrebno je uvođenje programa da novac građana bude uključen u investicije putem penzijskih, zajedničkih i drugih fondova. U razvijenim tržišnim privredama ovo čini značajan dio nacionalnog kapitala.

Treba da kreiramo stanje u kojem će novac dugoročno biti faktor ekonomske stabilnosti, povećavajući privatne i penzijske ušteđevine.

Ovo se ne može postići ukoliko dosljedno ne radimo na smanjenju inflacije. Rast cijena utiče na zaradu svakog čovjeka i obeshrabruje ljude da štede. Često smo savjetovani da naše ekonomske probleme riješimo štampanjem novca ili nepromišljenim gomilanjem javnog duga. Ali vrlo dobro znamo da će kratkotrajnu iluziju prosperiteta zamijeniti porast cijena. To je ono što se dogodilo u ovoj zemlji u devedesetima.

Ali niska stopa inflacije neće automatski kreirati dodatni kapital. Moramo da budemo aktivni u pomaganju da se pojavljuju nove institucije.

Neophodno je predstaviti vladine mehanizme koje će obezbijediti sigurnost, pa čak i profitabilnost penzijskih štednih računa. Neophodno je testirati nove metode, kao što je direktno otvaranje penzijskih štednih računa kod banaka. Podrška za formiranje ovoga bi trebalo da bude prioritet u idućih deset do 15 godina. Ovo je produženi proces: zato ne smijemo biti nestrpljivi. Glavni uslov budućeg uspjeha leži u činjenici da je Rusija svjedok brzog porasta srednje klase koja je spremna da investira u bolje zdravstvo, bolje stanovanje, veće penzije itd. Ova vlada mora da se pobrine da taj novac ne nestane.

Gore pomenuto ne znači da ćemo se u bilo kojoj mjeri povući od besplatnog obrazovanja i zdravstvenog osiguranja ili zaustaviti povećanje penzija. Nećemo. Poboljšaćemo kvalitet usluga, što je i Ustavom zagarantovano svakom građaninu  u ovoj zemlji. Poseban osvrt će biti posvećen ovom pitanju.

Smanjiti upliv vlade u ekonomiju

Umjetnost menadžmenta pod sadašnjim uslovima sastoji se, prije svega, od identifikacije odgovarajućeg odnosa između uloge vlade i privatne inicijative.

Globalna kriza je stvorila pristalice državne uprave sa dodatnim argumentima u korist njihovog položaja. Ali mi znamo da se Rusija razlikuje od mnogih drugih zemalja u kojima vlada nastavlja da kontroliše relativno veliki dio privrede dok je u još većoj mjeri umiješana u razne regulative koje su štetne za postizanje pozitivnih rezultata. Naša ekonomska politika treba da bude tako podešena da smanji obim državnog upliva i da zamijeni osiguranje od odgovornosti za upravni nadzor.

Ranije sam napomenuo naše planove da privatizujemo kapital u velikom broju ključnih kompanija. Ali treba da preciziram da će ova privatizacija biti strukturalne, a ne fiskalne prirode. To znači da ćemo prodati ne zbog toga da bismo došli do dodatnog novca za budžet, nego da bismo postigli ekonomsku konkurenciju i stvorili uslove za privatnu inicijativu. Nema toga koji ne bi ovako uradio.

Ima mnogo priče u vezi sa privatizacijom devedesetih godina da je bila nepoštena. U potpunosti se slažem sa takvim ocjenama. Ali bilo kakva konfiskacija imovine u tom smislu i u ovom momentu, kao što neki sugerišu da uradimo, jednostavno bi prouzrokovala novi zastoj u razvoju naše ekonomije: fabrike bi bile paralisane i pojavio bi se novi talas nezaposlenih. Pored toga, mnogi sadašnji vlasnici tog kapitala su i zvanično pouzdani kupci. Oni danas neće kršiti niti jedan zakon. Mnogi od njih modernizuju svoj potencijal i kreiraju nova radna mjesta. Oni su efikasni vlasnici. Ali i njihovo ponašanje za vrijeme krize u 2009. i 2010. godini je pokazalo da je porasla i socijalna odgovornost.

Isto tako je neophodno da se smanji učešće u javnom vlasništvu i bankama, uključujući i "Gasprom" koji ima monopol. Medijska industrija bi takođe trebalo da bude odvojena.

Kupovina državnih kompanija u Rusiji takođe mora biti smanjena. Veliki igrači se ne bi smjeli miješati u normalan razvoj privatnog biznisa, niti ih odvraćati od unosnih projekata.

Zahtjevi makroekonomskog razvoja

Ton kapitalizma se neće pojaviti u Rusiji ukoliko se ne postigne makroekonomska sigurnost. Ovo je možda bilo naše najveće dostignuće prethodnih godina. Naučili smo da cijenimo makroekonomsku stabilnost i da koristimo razne instrumente da je očuvamo, čak i u najtežim okolnostima. Zahvaljujući rezervama koje smo preventivno stvorili, uspjeli smo sa relativnom lakoćom da prebrodimo prvi talas globalne krize.  

Ekonomisti moraju biti sigurni u makroekonomsku stabilnost Rusije u godinama koje dolaze ukoliko namjeravaju da dugoročno investiraju. Posebno, poslovna zajednica mora da razumije kako vlada namjerava da riješi ključne fiskalne probleme, kako će se finansirati odobreni izdaci, uključujući i izdatke potrebne za modernizaciju privrede.

Već smo predvidjeli značajne dugoročne budžetske obaveze, prije svega, u socijalnoj sferi, i mi ćemo ih ispuniti. Pored toga, planiramo da potrošimo značajna sredstva na modernizaciji naših oružanih snaga, na razvoj zdravstvene zaštite i obrazovanja, kao i na puteve i popravke. Kako ćemo finansirati ove troškove?

Prvo, finansiraćemo jasne i precizne prioritete i odbaciti sve što je suvišno. Moramo da nametnemo strogu kontrolu troškova. Iskorijenićemo podmićivanje u javnom sektoru. Po rješavanju ovoga uštedjećemo najmanje pet odsto, a možda čak i deset odsto budžeta ili oko jedan-dva odsto našeg BDP-a.

Nacrt federalnog zakona daje mandat preliminarnim javnim raspravama o formatu javnih nabavki po početnoj cijeni. Vjerujem da ovaj postupak treba primijeniti na sve značajnije privredne subjekte kod kojih, recimo, vrijednost prelazi milijardu rubalja, a da ne čekaju datum stupanja na snagu novog zakona. Stavimo privatne interese dobavljača da rade za javno dobro.

Dobavljači, zajedno sa novinarima i svim zainteresovanim javnim organizacijama, trebalo bi da naviknu da raspravljaju da li su postignuta najbolja tehnička rješenja, koje kompanije mogu najuspješnije da dovrše neki posao i, konačno, koji je najisplativiji način pojedinog posla.

U našoj fiskalnoj politici moramo okrenuti leđa finansiranju agencija, ali ne i javnim službama. Gdje god je to moguće, potreban je prelazak na normativno finansiranje po glavi stanovnika, što znači da će novac ići direktno građanima koji to zatraže.

Ovo će obezbijediti dodatnih 10-15% uštede i dozvoliće nam da povećamo plate prosvjetarima, medicinarima, univerzitetskim radnicima, ali i snabdjeti pacijenta lijekovima bez uskraćivanja drugih prava finansiranih iz budžeta.

Drugo, treba da napravimo uravnotežen penzijski sistem koji će pomoći smanjenju budžeta fondu PIO.

Treće, trebamo reformu poreskog sistema. Nemamo plan da povećamo poresko opterećenje na nerobnim sektorima naše privrede, što bi uzdrmalo našu politiku različitosti. Ali ima drugih načina gdje možemo pronaći dodatne prihode poreza, uključujući i skupe nekretnine, alkohol i duvan, kao i povećanje takse za iznajmljivanje u onim sektorima u kojima su ona potcijenjena.

Najvažniji je porez na bogatstva, ili da budem precizniji, porez na luksuz. Sve značajne odluke treba usvojiti još ove godine tako da vlasnici skupih kuća i vozila počnu da plaćaju veće poreze. Međutim, važno je da se i u tome ne pretjera, a da ove mjere ne obuhvataju srednju klasu.

Postoji značajan potencijal za povećanje poreskih prihoda eliminisanjem lažnih firmi koji rade utaju poreza putem of-šor aranžmana. Preduzeća koja se pridržavaju zakona samo će imati koristi od toga, jer više neće morati da se takmiče sa onima koji napreduju zahvaljujući prevarama.

Isto tako moramo se oduprijeti, jednom i zauvijek, iskušenju da se poreski sistem prilagođava zarad povećanja potrošnje. Ovo pravilo povećava nesigurnost u poslovanju i shodno tome ozbiljno se podriva nivo investicija.

Naš ključni cilj je da bude obnovljena dugoročna usaglašenost između vladine potrošnje i prihoda. Od početka ekonomske krize ovo je bilo u raskoraku, kada su se značajna sredstva izdvajala za ublažavanje privrednih šokova. To se, međutim, desilo i u većini zemalja koje su pogođene krizom.

Iskustvo EU i SAD ukazuje na ekonomske, socijalne i političke prilike u kojima postoji opasnost neodržavanja uravnoteženog budžeta. U Rusiji, ovaj problem se pogoršava sve evidentnijom zavisnošću državnih prihoda od nafte i gasa.

Pored toga, moramo biti vrlo oprezni da se vlada zadužuje, uvijek imati na umu naučene lekcije iz nedavne svjetske i ruske ekonomske istorije. Prvo, veliki dug uvijek znači djelimičan gubitak nacionalnog suvereniteta. To stvara situaciju da je država zavisna od stranih investitora, međunarodnih organizacija i povjerilaca, koji potom diktiraju šta pojedine zadužene vlade moraju da rade.

U tom smislu, Rusija, sa najnižim dugom među 20 najrazvijenijih zemalja, je trenutno u povoljnijem položaju od drugih naroda. Trebalo bi da održimo ovu prednost kao garanciju naše makroekonomske stabilnosti. Drugo, kada ljudi pozajmljuju svoj novac vladi, oni tada imaju manje novca za privatne investicije. I ako želimo da povećamo nivo privatnih investicija, trebalo bi da izbjegnemo visoki budžetski deficit.

Produktivnost u Rusiji je od tri do četiri puta niža nego u razvijenim zemljama. Šta to znači za naciju? Niska produktivnost rada označava globalno nekonkurentnu privredu. Za pojedinca, niska produktivnost znači loš posao koji nije dobro plaćen. Razlog za ovo nije, kao što neki pametnjakovići tvrde, da Rusi ne mogu ili neće da rade, ili ne rade dovoljno dobro. To nije istina. Razlog je taj da su njihovi poslovi zastarjeli ili neproduktivni.

Nova generacija ruskih građana - mladi profesionalci i budući diplomci - imaju vrlo visoka očekivanja u njihovim karijerama. Naša zemlja se nikad nije suočila sa tako ozbiljnim obrazovnim i kulturnim izazovom. Ali sam siguran da je to pozitivan izazov.

Logično rješenje za nisku efikasnost bilo bi stvaranje produktivnog i dobro plaćenog posla, za obrazovane i ambiciozne ljude, kroz nadogradnju postojećih proizvodnih objekata i kreiranju novih.

Nova ruska privreda biće raznovrsna, gdje će se mnogi konkurentni sektori razvijati zajedno sa modernom industrijom goriva i energije. Proporcijama visokotehnoloških proizvoda i poznavanjem činjenica u svijetu industrije Rusija će do 2020. godine povećati BDP za 50%. Ovo će udvostručiti ruski izvoz.

Naša nova ekonomija biće efikasna, sa visokom produktivnošću i niskom potrošnjom energenata. Moramo se približiti vodećim zemljama, što znači udvostručavanje produktivnosti, a u nekim sektorima bićemo i ispred naših konkurenata. U suprotnom nećemo biti u stanju da uspješno izađemo na globalno ekonomsko tržište.

Nova privreda obezbijediće visokoproduktivne i visokoplaćene poslove. Prosječna plata narašće 60-70% i dostići skoro 40.000 rubalja mjesečno sa cijenama iz 2011. godine. Bruto iznos će, naravno, biti veći.

Naša privreda biće konstantno nadograđivana. Udio preduzeća koja implementiraju tehnološke inovacije mora se povećati dva i po puta od sadašnjih 10,5 do 25% do kraja ove decenije, dostižući trenutni prosjek u Evropi.

To će biti ekonomija u kojoj će mala preduzeća obezbijediti najmanje polovinu radnih mjesta u cjelokupnoj privredi. Do 2020. godine udio intelektualnog i kreativnog rada mora da čini znatan dio malih preduzeća koja izvoze svoje proizvode i usluge na globalno tržište.

Svaki makroekonomski indikator i svaki konkretan projekat mora jasno ukazati na ukupan broj novih radnih mjesta, ali i način na koji će promijeniti kvalitet upošljavanja, a samim tim i kvalitet života u Rusiji.

Obnovljena privreda mora dati svima - preduzetnicima, zaposlenim u javnom sektoru, inženjerima i kvalifikovanim radnicima - mogućnost da ostvare svoje potencijale. To je socijalna dimenzija privrede.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.