Ratovi počinju zbog tržišta, nalazišta ostaju u drugom planu

Prema riječima spoljnopolitičkog komentatora i nekadašnjeg urednika lista “Politika” Milana Mišića, analizirajući sva ova kretanja, ne treba da zanemarimo da u svim tim sukobima značajnu ulogu igraju stara neprijateljstva između susjednih, pa i izmiješanih naroda i religijskih korpusa, pa se u Iraku i Siriji sukobljavaju Suniti, Šiiti, Kurdi i Turkmeni, u Nigeriji ratuju hrišćani, muslimani i razna plemena, u Južnom Sudanu Dinke i Nueri, a u Istočnom i Južnokineskom moru Kinezi, Vijetnamci, Filipinci i Japanci. Ali, kako kaže, bilo bi prejednostavno sve svaliti na leđa ovih “vjekovnih mržnji”, jer se iza većine tih sukoba krije borba za kontrolu nad prirodnim resursima.

- Nafta i gas su sinonim za moć, ali i glavni zamajac geopolitike. Globalno žarište konflikta zbog ovih resursa i dalje je Bliski istok, ali potencijal za konflikte postoji i na mnogo drugih mesta. U Aziji je to Južno kinesko more, u Africi Nigerija i Južni Sudan. Na prvi pogled, povremene erupcije nemaju veze sa energentima, uvijene su u istorijska sporenja oko teritorije i granica, ali su u pozadini uvek konfliktne aspiracije oko podele ovih bogatstava - kaže Mišić.

Turska i Grčka

Jedna od ovakvih erupcija mogla bi se desiti i između Turske i Grčke oko nalazišta prirodnog gasa u istočnom dijelu Sredozemnog mora. Ove dvije zemlje već godinama “ratuju” oko teritorije, a pitanje prava na eksploataciju gasa je samo zakomplikovalo te odnose, i to do usijanja, da su obje strane počele zveckati oružjem. Da bi se shvatila pozadina ovog spora, profesor na Fakultetu bezbjednosti u Beogradu i bivši pomoćnik ministra za naftu u Vladi Srbije Petar Stanojević kaže kako se potrebno vratiti u 1923, godinu kada je između Ankare i Atine potpisan sporazum kojim je Grčkoj pripalo deset do tada spornih ostrva.

-  Tada je zacementirana granica i Egejsko more je faktički postalo “grčko”. Grcima su tada pripala i neka ostrva koja su vrlo blizu turske teritorije. Sve je kulminiralo kada je u okolini izraelskih teritorijalnih voda pronađen gas. Vrlo brzo se u tu priču uključio Egipat, a onda i Kipar. Čim se to desilo, i Turska je počela da postavlja pitanja šta će biti sa njenim delom “kolača”. I to je nekako tinjalo sve donedavno. Turska je pod vođstvom Erdogana ojačala i oni sada pokazuju svoje mišiće. Povukli su jednu dijagonalnu liniju na karti i rekli: “Ovo je naše i mi ćemo tu bušiti”. Rešili su da tu svoju vojnu silu projektuju na terenu - kaže Stanojević.

Smatra i kako ovaj spor neće tako lako biti riješen, a pogotovo jer spoljna politika Turske postaje sve sličnija onoj koju je vodila Otomanska imperija.  

- Nedavno je jedan penzionisani turski admiral rekao kako će Turska uskoro imati jedan laki nosač aviona tipa “huan karlos”. On je tom prilikom dodao i kako bi rat u Bosni bio drugačiji da je Turska u to vreme imala današnju vojnu moć. Mislim da ova izjava najbolje govori kakvu će spoljnu politiku Turska ubuduće voditi - naglasio je Stanojević.

Ničija zemlja

Prema njegovom mišljenju, razmirice oko energenata moguće su i u Sjevernom ledenom okeanu, jer međudržavno razgraničenje na ovom prostoru nikada nije urađeno. Radi se o “ničijoj zemlji”. Rusiju, međutim, to nije spriječilo da prije nekoliko godina krene sa osvajanjem ovog područja. U tu geostratešku trku pokušavaju se uključiti i SAD, Kanada, Norveška, ali i Danska koja “kontroliše” Grenland. Prema nekim procjenama na dnu Arktika, pored 9,5 milijardi tona crnog zlata, nalaze se i bogata nalazišta mangana, gvožđa i bakra. A kakva će biti podjela ovog blaga? Vjerovatno po onoj - da jači odnosi najviše.

Prema Konvenciji UN o morskom pravu, svaka zemlja je vlasnik 200 nautičkih milja (370 kilometara) od svoje obale. Ali, pomenute zemlje koje se graniče sa Arktikom imaju daleko ambicioznije planove. Naime, prema ovoj konvenciji, površina morskog dna na koju jedna država ima pravo može biti mnogo veća ukoliko je njena kontinentalna ploča duža od 200 nautičkih milja. Zato Rusija, Kanada i Danska svojataju podvodni greben Lomonosov, planinski lanac ispod površine Sjevernog ledenog okeana dug 1.800 kilometara, koji se proteže od Novosibirskih ostrva do Elesmera. Onaj koji prvi dokaže da je vlasnik ovog podvodnog grebena neizmjerno će se obogatiti.

SAD nisu ratifikovale pomenutu konvenciju, pa naftna industrija te zemlje s pravom strahuje da će biti isključena iz procesa podjele ovog bogatstva. Na osnovu do sada prikupljenih geoloških uzoraka, SAD ne mogu da polažu pravo na veću površinu od one koja ulazi u 200 nautičkih milja. Stoga onda i ne treba da čudi nepristojna ponuda američkog predsjednika Donalda Trampa Danskoj da kupi Grenland.

Daleki istok

Saradnik Centra za  geostrateške studije Miloš Zdravković upozorava kako se sa Arktikom ne završava ovaj spisak potencijalnih svjetskih žarišta zbog energenata.

- Interesantna je i centralna Azija. Tu, prije svega, mislim na Turkmenistan i Uzbekistan, dvije bivše sovjetske republike koje raspolažu ogromnim količinama gasa. Vjerujem da bi na tom području moglo doći do čarki. Do većih sukoba moguće je da dođe na Dalekom istoku, oko ostrva Sahalin, ali i u samom Ohotskom moru, koje je smješteno između Kamčatke, Kurilskih ostrva, Hokaida i istočne obale Sibira. Ovo područje je izuzetno bogato energentima. Opasno žarište predstavlja i Južni Sudan, preko kojeg idu energetski koridori. To je jedna od najproblematičnijih svjetskih tačaka, a pogotovo zbog etničkih i vjerskih sukoba u toj zemlji - kaže Zdravković.

U tom svjetlu, navodi on, potrebno je posmatrati i trzavice koje se dešavaju u Istočnom i Južnom kineskom moru, bogatom prostoru na kom se prepliću interesi Kine, Japana, Tajvana, Filipina, Vijetnama, te Južne i Sjeverne Koreje. Tu je na prvi pogled riječ o borbi oko nekoliko ostrva i zaliva. Sukob između Kine i Vijetnama je započeo kada je Kina poslala svoju najveću naftnu platformu u more koje Vijetnam smatra svojim, a onda istu okružila brodovima svoje ratne mornarice. A onda su se porječkale Kina i Južna Koreja oko proširenja svojih ekonomskih zona u tom regionu.

- Dovoljna je jedna mala iskra da sve bukne. Zapadna politika, odnosno duboka država, krojila je te sukobe. Ali, u međuvremenu je Kina mnogo ojačala i sada se malo ko može igrati s njima - objašnjava Zdravković. 

Kako kaže, na ovom kratkom, ali paklenom spisku nalazi se i Nigerija, afrička država koja se godinama bezuspješno bori protiv korupcije. U prvom planu je nafta, zbog koje godinama postoje stalne trzavice, pa i one oružane, između vlasti i terorističke organizacije Boko haram.

Nagorno-Karabah

U prvom planu nedavno se našao i Nagorno-Karabah, oko kojeg se spore Jermenija i Azerbejdžan. Konflikt privlači globalnu pažnju zbog činjenice da Zapad nastoji da smanji ukupnu zavisnost od ruskog gasa i u tim planovima azerbejdžanski resursi imaju značajnu ulogu.

Zdravković se, međutim, ne slaže sa ovakvim ocjenama navodeći kako sve ono što se trenutno dešava oko Nagorno-Karabaha, ipak, nema toliko veze sa energentima i gasnim koridorima.

- Pokušava se predstaviti kako na tom području, a posebno u Kaspijskom moru, koje Azerbejdžan deli sa Iranom, Rusijom, Turkmenistanom i Kazahstanom, ima dosta energenata. Ima, ali ne u tolikoj meri kao što se pokušava prikazati. Sa famoznih gasnih polja Šah Denis jedan i dva Azerbejdžan dobija oko 11 miliona kubika gasa godišnje. To su značajne količine od kojih Baku može da zaradi veliki novac, ali ne radi se o tolikim količinama zbog kojih bi vredelo praviti regionalne sukobe. Ovaj rat je više vezan za pokušaj Turske da ostvari dominaciju na južnom Kavkazu i to, pre svega, onu demografsku - objasnio je Zdravković dodajući kako ratovi u budućnosti neće više toliko biti vođeni oko nalazišta energenata, već oko tržišta. 

U ovom trenutku SAD i Evropa koriste oko 37 odsto energenata, Kina oko 18, Rusija i njeni “sateliti” oko osam, južna Azija oko 12, a cijela Afrika tek oko četiri odsto. Kako kaže, nije održivo da tri milijarde stanovnika Indije, Bangladeša, Pakistana i Indonezije koristi samo 12 odsto svjetskih energenata, a Evropa i Amerika  više od trećine.

- To će se promeniti, a ratovi će se voditi upravo oko toga ko će energentima snabdevati “gladno” tržište Azije, Dalekog istoka, ali i Evrope - uvjeren je Zdravković.

Možda je i priča u vezi sa gasovodom “Južni tok” i svim opstrukcijama oko njegove gradnje, a onda i njegovog pandana “Turskog toka”, najbolja potvrda ovih Zdravkovićevih riječi. 

Litijum i Srbija

Sjeverna Koreja raspolaže ogromnim rezervama rijetkih minerala. Pojedine procjene govore o resursima vrijednim 6.000 milijardi dolara. Prema riječima Stanojevića, zbog svih ovih stvari ova država je i interesantna velikim silama.

- Možda će se ratovati i zbog rijetkog litijuma? Ako će to biti ovaj vrijedni metal, onda su Turska i Srbija najinteresantnije zemlje - navodi on.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.