Pudari i tabadžije otišli u zaborav

Danas se sve, od igle do lokomotive, proizvodi industrijski, a većina starih zanata davno je u potpunosti izumrla ili je sačuvana kao hobi pojedinaca.

Igle, tepisi ili opanci samo su neki od svakodnevnih predmeta koji su izrađivani ručno.

Nada Peljdić jedna je od žena koja i dalje uživa da hekla i plete razne odjevne predmete i kaže da ova vrsta rada smiruje čovjeka. Na njenom štandu, koji se nalazi na gradskoj tržnici u Banjaluci, mogu se pronaći ljupke heklane stvarčice za bebe, ali i ponešto za odrasle ljubitelje originalnih komada.

Znanje niko ne može da oduzme

Nada Peljdić je ispričala kako oduvijek zna da hekla. Majka joj je pokazala ovaj posao još dok je bila djevojčica.

- Ručni rad čovjeka smiruje, tada razmišljamo samo o onome što radimo, ni o čemu drugom - kazala je Peljdićeva.

Iako zna i da štrika, izlaže samo svoje heklane radove, a prvi put je za štand stala prije otprilike dvije i po godine, kada je ostala bez posla.

- Morala sam da nađem način da zaradim nešto, što je danas vrlo teško - istakla je Peljdićeva i dodala da joj u ova "posna" vremena prodaja ide teže, ali da se uvijek nađe neko ko želi da kupi lijep poklon.

Sve što se nalazi na štandu "čuvara tradicije" unikatno je i izrađeno od kvalitetnog konca, a i cijene su pristupačne.

- Dječije papice koštaju deset maraka, haljinice od pamučnog konca 25, a cijena kapa se, u zavisnosti od materijala, kreće između 15 i 20 maraka - navela je Peljdićeva.

Na njenom štandu mogu se naći i špagerice, a cijena, koja takođe zavisi od materijala, iznosi između 30 do 40 maraka.

- Ne mogu da izdvojim šta mi je najdraže da heklam, ali mogu reći da mi je teško da dva puta isheklam nešto isto - rekla je Peljdićeva.

Za ljude koji rade na tržnicama kaže da imaju poseban mentalni sklop i neobične trgovačke metode.

- Mnogi vuku ljude za rukav da prodaju nešto. Ja svoje stvari izložim, sjednem i radim svoj posao, a ljudi dolaze, gledaju i dive se - kazala je Peljdićeva.

O zanimanjima koja izumiru, pa i svom zanatu, kazala je da se danas odričemo svega tradicionalnog, pa i ručnih radova.

Smatra da postoje mladi ljudi koji bi željeli da pletu ili heklaju, ali im današnji način života to ne dozvoljava.

- Svoju kćerku sam naučila da hekla jer je ona željela da to nauči, ali nema vremena da se bavi time - rekla je Peljdićeva.

Otkrila je da bi voljela da ozbiljnije razvije svoj posao i vjeruje da je sve što čovjek zna da uradi vrsta posebnog bogatstva.

- Ono što znate niko vam ne može oduzeti - istakla je ova vrijedna žena.

Kazala je da do sada nije imala nekih specijalnih narudžbi, osim da ishekla nešto u različitoj kombinaciji boja, što je bila molba mušterije iz Francuske.

- Teško mi je da kažem da li stranci više od naših ljudi kupuju moju robu, ali možda nisam na pravom mjestu. Sigurna sam da neki ljudi nikad ne dolaze na tržnicu ili se jednostavno ne kreću tim dijelom grada - ispričala je Peljdićeva.

Iglari, gargaše i pucari

Iako su se u stara vremena mogle kupiti fabrički pravljene igle za šivenje, teško je bilo pronaći igle za nizanje listova duvana, igle za pletenje i druge rukotvorine.

Ljudi iz sela snalazili su se kako znaju i umiju, pa su kupovali odgovarajuću žicu i pravili igle koje bi prodavali i od toga zarađivali za život.

Oni su pravili i gargaše koje su se koristile za vlačanje i češljanje vune.

Za odjeću, čarape i torbe često je korišćena ovčija vuna, ali nju je poslije šišanja ovaca trebalo raščešljati, omekšati i ispresti prije pletenja.

Gargaše su korišćene za raščešljavanje vune, a sastojale su se od dvije pravougaone ploče s ručkom, na kojima su u pet do šest redova bili raspoređeni polučelični zupci dužine deset do 12 centimetara. Gargašalo se tako što bi se na jednu ploču stavila vuna, a drugom bi se povlačilo ka sebi, kao četkom, dok se vuna ne razvlasi. Ovaj proces je korišćen da bi se vuna lijepo razmekšala za prelo.

Da bi se vuna još više omekšala, brinuli su se pucari, koji su je stavljali na tvrdu podlogu i šibali štapićima, dok se dlaka vune ne rascijepi i postane potpuno mekana i pogodna i za vezove i lijepo tkanje.

Zatim su posao preuzimale tkalje, koje su imale tkalački stan, a osim što su tkale za potrebe svoje porodice, tkale su i za komšije za određenu naknadu. Priučavale su se uz stariju ženu koja se bavila tkanjem, da znaju osnovati pređu i konce uvući u nita.

Naučiti ove vještine bio je pravi zanat, a posao tkalje težak je i nezahvalan. Drugima se nije tkalo za novac već za oranje, kopanje i druge poslove.

Odjeća se tkala od vune, a od lana i konoplje tkalo se platno za donji veš, od svile su se tkali muški pasovi i torbice za djevojke.

Opančari

Nekada su u našim krajevima svi svakodnevno nosili opanke, a razlikovali su se oni koji se nose u crkvu i na svadbe, od onih koji se nose u njivu na posao.

Za oranje, kopanje i druge teške poslove ljudi su sebi izrađivali opanke od svinjske i jeftine goveđe kože, a za opanke koji su se nosili u crkvu, na svadbe i druge svečanosti kupovana je debela goveđa koža.

Djeci i siromašnim mlađim ljudima novi opanci su se pravili tek kad bi se oni na nogama toliko raspali da ih više nisu mogli nositi.

Za pravljenje opanaka maloj djeci nisu se koristili kalupi, već bi žene to otprilike napravile. A kao kalup za odrasle služila je drvena daska u obliku opanka i po njoj se krojio kožni đon. Zatim bi se na njemu izbušile rupe, pa se za ostatak opanka plela vuna velikom iglom.

Svaka djevojka pred udaju trebalo je da zna kako se prave opanci, da bi u budućnosti znala sebi, mužu i djeci praviti obuću i popravljati kad se prošuplji.  

Sarači i mutavdžije

Vjerovatno je veliki broj zanata kojih niko više ne može ni da se sjeti i koji su davno nestali sa posljednjim majstorima.

Jedan od njih je sarač, koji je izrađivao predmete od kože, sedla, opasače ili futrole za oružje. Pudari su čuvali vinograde, a splavari su se bavili prevozom drvenih trupaca preko vode. Kazandžije su pravile kazane, džezve i druge proizvode od bakra.

Tabadžija je omekšavao vunu koja je nastala tkanjem, a bojadžije su bojale vunu, platno, tkanine i odjevne predmete. Mutavdžijama su nazivane "pletilje" ili tkači, koji su izrađivali torbice od kozje dlake u kojima se nosilo vino, so, sir, hljeb. Potkivači su bile zanatlije specijalizovane za potkivanje konja i volova. Telefonisti nisu postojali tako davno, ali u eri pametnih telefona ne možemo zamisliti posrednika koji uspostavlja vezu između dva sagovornika.

Pisari

Pisar, dijak ili ćata je drevno zanimanje osobe koja zna da čita i piše. Taj posao je nekada bio vrlo cijenjen, jer je bilo malo pismenih ljudi, a poznavanje pisma se smatralo velikom vještinom. U prva tri vijeka hrišćanske spise nisu prepisivali profesionalni pisari, već relativno pismeni pripadnici hrišćanskih zajednica, što je povećavalo mogućnost grešaka. Početkom četvrtog vijeka rukopise su počeli prepisivati profesionalni pisari, a u sljedećim vijekovima prepisivanje hrišćanskih tekstova postalo je dužnost monaha.

Kujundžija

Kujundžije su bile zanatlije koji su izrađivale ili prepravljale nakit i sitne ukrasne predmete od srebra, zlata i drugih plemenitih metala.

Ovaj zanat je bio vrsta umjetnosti, jer je podrazumijevao inventivnost, vještinu i preciznost. Kao i kod današnjih zlatara najčešći proizvodi su mu bili prstenje, burme, šnale, broševi, narukvice, ogrlice i slično.

Nekad se sve pravilo ručno i korišćen je prost alat, a danas zlatari koriste visoku tehnologiju i razne vrste dragog kamenja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.