Prva brazda Jordana Stevanovića
Život sedamdesetogodišnjeg Jordana Stevanovića iz sela Bratačić kod Osečine u Podgorini ličio je na život onog dječaka iz poznate pripovijetke Milovana Glišića "Prva brazda", koji nevješt, nejak i siroče ore svoju posnu njivicu, a majka Miona donosi mu ručak. Jordan mu je prava slika i prilika.
I on je, kao i njegov književni vršnjak, imao deset godina kada je zaorao svoju prvu brazdu - umro mu je otac Aleksandar, Leko, a prva Jordanova brazda bila je na njivi Mekote. Ručak na oranje donijela mu je majka Tankosava.
- Za Vidovdan sam dobio svjedočanstvo o završenom četvrtom razredu, a deveti dan poslije toga na prečac umro mi je otac. Bilo nas je četvoro djece, još dva brata i sestra. Svi mlađi od mene. Da nevolja bude još veća, pedesete godine prošlog vijeka bile su neplodne. Vladala je glad. Braća i sestra bili su sićušni, kao pilići. Trebalo ih je prehraniti. Nije bilo druge - dohvatio sam se pluga i volova, pa na oranje strnjika poslije žetve pšenice - kaže Jordan.
Priča teče dalje: oračeve ruke nejake, plug ispada iz brazde, volovi navikli na čvrstu Lekinu ruku, pa plug vuku po Mekotama gdje oni hoće, ali mali Jordan nije ispuštao ručice. I njega su vukli oranjem. Vraćao je volove u brazdu, opet se vukao za plugom... Tako do podneva. Dječakova upornost je pobijedila tvrdoglave volove - Jordanov plug više nikada nije iskakao iz brazde. Čak ni kada su ga kasnije vukli uhranjeni konji i jaki traktor. Brazda je je uvijek bila duboka i prava. I rodna.
Posmatrao je tu muku sirotog dječaka komšija Živan Krsmanović, djed njegove buduće supruge Maše, pa je ukućanima rekao:
- "Onaj Lekin mališan biće kućevan i dobar domaćin". Ne ispušta plug iz ruku, a tako čine samo domaćini".
Prošle su gladne pedesete i obaveza predaje hrane državi. Jordan se zamomčio i opasao se snagom. Njegove njive više nisu bile udovičke. Posne i sa malo žita - ponovo su postale domaćinske, kao što su bile i dok mu je otac Leko bio živ. Kako tada, tako i dan danas. Postao je domaćin, kako je predvidio i djed Živan.
- Volio sam knjigu, ali nisam mogao nastaviti školovanje... Imam knjiga više nego sve kuće zajedno u mom kraju... Čitam dosta... A trebalo je podići moje ptiće - sestru Dobrilu i braću Ljubu i Dragića. Majka mi je bila na velikoj pomoći. Uspjeli smo. Sestra Dobrila i najmlađi brat Dragić žive u Beogradu, Ljubo je bio trgovac, sada penzioner u Osečini. Imaju čestite porodice. I ne kajem se što sam ostao u selu. Nipošto! Djeca i unučad žive u Valjevu. Kćerka Branka je ekonomista, a sin Branko je inženjer agronomije. Imam pet unuka, pet dedinih ljepotica. Ponosan sam i na snajku Milku i zeta Miladina... O prvoj mojoj brazdi ostalo je da se samo pripovijeda, kazuje Jordan.
Poslije ove priče Jordan je zaćutao. Bilo je očito da prebira uspomene. Pokatkad bi zažmurio. Valjda mu tada nadođu jače, pa im se pokušava oduprijeti.
Možda su i riječi djeda Živana bile presudne da njegova najstarija unuka Mašinka - Maša u devetnaestoj godini pređe s jednog na drugo brdo u Bratačiću - sa Krsmanovića na Stevanovića ćuvik. Udala se za vršnjaka Jordana.
Bilo je to prije tačno 50 godina - 1. novembra 1959. godine. Od prvog časa prionuli su na posao - sada su najugledniji domaćini u Podgorini. Nova kuća, zgrade, mašine, stoka, puni ambari žita, pušnice mesa, a u buradima u podrumu na stotine litara čiste šljivovice prepečenice.
- Bilo je teško, ali smo sve ovo postigli slogom. Nikada među nama nije bilo ružne riječi. Ni sa našom rodbinom. Djeveri i zaova imaju svoje kuće i porodice, ali sam srećna kada nam dođu. Volim ih kao da su mi djeca. Uz mene i Jordana su i odrasli - kaže Maša.
Pedeset godina poslije, 1. novembra 2009. godine, u Stevanovića dvorištu okupila se rodbina - slavi se zlatna svadba. Sve rođeni do rođenog. I kumovi su došli. Više od stotinu gostiju. Toči se prepečenica - "jordanovača:, kako je ovdje zovu. Na trpezi i ića i pića. Najmlađa unuka Jana nacrtala na listu papira od sveske srce i raširene ruke. Napisala je: - "Bako i deda, volim vas ovoliko!".
U pročelju trpeze novi, stari mladenci Maša i Jordan. U početku malo sramežljivi, a kada Milord iz Osečine iz svoje harmonike izvuče milozvuk svilenog konca i pred "mladence" stiže torta u obliku broja pedeset, Jordan polako, kao da traži nešto davno zagubljeno, iz džepa izvadi prsten i stavi ga vjernoj supruzi na srednji prst lijeve ruke.
Oboma su potekle i suze radosnice, ali ih nisu imali kada brisati - unuke, kćerka, sin, snajka i zet zagrliše ih. Bile su im to najiskrenije čestitke. Onda su prilazili svi "svati" redom po starješinstvu i rodu.
Prvi novembar ove jeseni u Podgorini, rodnoj i plodnoj, u selu Bratačiću sa najvećim šljivicima u Srbiji, bio je lijep i sunčan dan. Uveče je bila vedra noć, a iz Stevanovića kuće pjesma i harmonika čuli su se sve do jutra.
Tako i treba, jer su Jordan, Lekin nejaki mališan, koji nije ispuštao plug iz svoje prve brazde na Mekotama, i Maša, unuka Živana Krsmanovića - postali kućevni i pravi domaćini. Rod su izrodili i za pola vijeka zajedničkog života ispunili sve ljudske i božije zakone. I to čestito i pobožno.
Zdravica
Kada je umirio uspomene, Jordan se nasmiješio i nazdravio čašicom rakije: "Da ste živi i zdravi godina sto. Sve bude i prođe. O dobrom se govori, tegobe se pamte i rijetko pominju. Takav je život na našem bijelom svijetu".
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
