Promocija vulgarizma i neukusa sa TV ekrana

Veliki broj ljudi na pitanje da li gleda ove programe vjerovatno će odgovoriti negativno, jer nije "in" priznati da se to gleda. Ipak, statistika je drugačija, a ona kaže da su ovi programi ako ne najgledaniji, onda sigurno zauzimaju veoma visoko mjesto na ljestvici gledanosti.
Sociolozi smatraju da se u osnovi "rijaliti šoua" krije voajerizam, jer se u ljudskoj prirodi krije želja za saznavanjem nečije privatnosti. Osim toga, smatraju oni, ovi programi su neki od glavnih obilježja masovne kulture.

Nastanak

Rijaliti šou, ili realna televizija, kako Amerikanci kažu, svoje korjene vuče iz koncepta "skrivene kamere", nastale poslije Drugog svjetskog rata. Preteča ove forme bio je radijski "skriveni mikrofon", koji je brzo postao veoma popularan u SAD. Rijaliti šou u obliku kakav danas poznajemo razvijen je najprije u zapadnim zemljama, ali je ubrzo publiku stekao širom svijeta. Predstavljen kao šou bez scenarija, rijaliti je ipak sve, samo ne to. Menadžeri i urednici takvih programa dobro znaju tehnike i metode kojima se podstiče nekonvencionalno ponašanje kod učesnika radi podizanja atraktivnosti i gledanosti.  Voljeli ih ili ne, oni su tu. Možda i više nego što bismo željeli. Na skoro svakom kanalu u programima realne televizije promovišu se vrijednosti za koje učesnici smatraju da su prave, dok ih ostali, u najmanju ruku, smatraju diskutabilnim.
Ideja je jednostavna, potrebno je simulirati realnost i ljude, koji nisu profesionalni glumci ili TV voditelji, postaviti ispred kamera i prikazati svima. Naizgled program, koji gledaoci teško da će gledati pored svojih života koje aktivno žive, postao je fenomen i jedna od najgledanijih stvari na televizijama.
Sociolog Biljana Milošević kaže da su rialiti programi produkti masovne kulture.
- Ako se uzme u obzir da je masovna kultura - kultura širokih narodnih masa, logično je da su takvi programi namijenjeni isključivo takvoj populaciji. Naravno izuzeci uvijek postoje i stvar ne možemo potpuno generalizovati. Činjenica je da je čovjek po svojoj prirodi znatiželjno biće i zanima ga tuđi privatni život, ma koliko to neukusno bilo - kaže Miloševićeva.
Ona dodaje da masovnu kulturu izdvaja njena reprodukcija i serijski proizvodi "u koje definitivno spadaju i ove vrste programa, kao i kič i šund".
- To su glavna obilježja masovne kulture tako da sve rialiti programe možemo svrstati u kategoriju šunda koji se može naći na TV programima i koji su veoma razumljivi, ako treba uopšte da se razumiju, širokim narodnim masama. Ne traži se pretjerano obrazovanje, književni jezik nije uopšte u upotrebi, preovladavaju žargonizmi, tako reći, jezik ulice - naglasila je Miloševićeva.
Dodaje da produkcijske kuće na osnovu saznanja o tome ko gleda njihove emisije biraju programe.
- Dovoljno je da pogledate nepismenost u sadržaju poruka koje idu u toku emitovanja ovih programa. Jasno je da produkcijske kuće ne žele uložiti apsolutno nikakav trud da bi se smanjila najezda kiča i šunda u njihovim emisijama - kazala je ona.
Dodala je da je dokaz tome i činjenica da pojedinci koji nisu vulgarni prvi ispadaju, dok oni najvulgarniji ostaju do kraja.

Uticaj na gledaoce i djecu

Psiholog Aleksandar Milić smatra da su rijaliti emisije koje se emituju svakodnevno prezasićene vulgarizmom, izopačenošću i da imaju puno neukusa koji dolazi u kontinuitetu do izražaja.
- Emisije u kojima se prikazuju sadržaji kao što se prikazuju u rialiti šou loše utiču na gledaoce, a posebno na djecu. Roditelji su krivi kada gledaju pred djecom takve emisije, tada se obično puno komentariše i djeca imaju razvijen razum i lako pamte sve segmente. Programi te vrste puni su amoralnosti, bezvrijednosti, onoga što predstavlja najgore u društvu, i kako to dobro može biti za bilo koga a kamoli za djecu - rekao je Milić.
On dodaje da ličnosti sa televizije često postaju uzori djeci i da djeca preuzimaju njihove kodekse ponašanja, te da stoga prikazivanje raznih vulgarnosti, može imati ozbiljne posljedice.
- Te emisije su štetne po mentalno zdravlje, doprinose poremećajima djece i mladih, pa dolazi do porasta delinkvencije i nasilja. Promovišu intrige, patologiju, prevare, napetost, povređivanje i plasira se "prljavi" stil življenja što utiče na razum ljudi - istakao je Milić i dodao da rijaliti emisije ne prolaze nikakvu cenzuru i stalno su kritikovane, ali se uprkos tome emituju.
Milić je kazao da su ljudi naviknuti već da gledaju ekstremne stvari.
- Ono što je normalno, postalo je neprivlačno gledaocima. Bizarnost i ekstremnost kod ljudi izaziva interesovanje i zato se stalno vraćaju gledanju tih emisija. Koliko god se duže nešto emituje to ljudi više iščekuju - naglasio je Milić.

Rječnik u "rialiti" programima

Ono što je karakteristično za ovakve programe je veliki broj svađa, u kojima se ne biraju riječi - pa možemo da čujemo od napogrdnijih imena do najgorih psovki.
Biljana Milošević kaže da je rječnik u ovim programima i te kako problematičan, posebno ako se ima u vidu da se emituje u večernjim časovima kada to i djeca gledaju.
- Najbezbolniji način regulisanja do sad je onaj već postojeći gdje prije emitovanja stoji oznaka do koje dobi djeca mogu da gledaju taj program. S druge strane, i roditelji bi sami trebali da stave neke mjere zabrane zbog tog vulgarnog jezika - kazala je Miloševićeva.
Aleksandar Milić smatra da se zakonski ne cenzurišu programi zbog propagiranja slobode medija.
- Puštanjem u eter takvih emisija propagira se ono što ne valja, svađa, nasilje, i to treba eliminisati iz programa televizije preduzimanjem zakonskih mjera što prije. Medijske kuće treba da se orijentišu prema krunskom cilju, a to je znanje, kultura, emancipacija ljudi. Čim se nešto zanemaruje, onda ispada da to ne postoji - kaže Milić i dodaje da mediji doprinose razvoju čovjeka i kulture življenja, a sve manje postaju svjesni toga što dokazuje i činjenica da sve češće prikazuju rialiti emisije.
- Tako dolazi do zamjene teza o vrijednostima, loše osobine postaju normalne, pa i dobre i ljudi to tako prihvataju - rekao je Milić.

Zarada

Kada je kreator najpoznatijeg programa realne televizije "Velikog brata" Holanđanin Jon de Mol program prvi put ponudio britanskoj televiziji bio je odbijen.
- Sumnjamo da program u kome laboratorijski pacovi zatvoreni u kavezu sve čine za novac ima budućnost na britanskoj televiziji - odgovoreno mu je.
Nekoliko godina kasnije "Veliki brat" započeo je svoj televizijski život u Velikoj Britaniji. Ne samo da je dobio budućnost, već je oborio sve rekorde gledanosti, a televizija koja ga prikazuje je mogla drastično da poveća cijene reklamnog prostora.
Tako dolazimo do osnovnog motiva za televizije da proizvode i prikazuju ovakve programe. Novac je motiv i za razna zlodjela, tako da proizvodnja TV programa, kao legalnog načina zarade, nije čudna. Osim klasičnih reklama, proizvođači programa realne televizije računaju na još prihoda. Plasman proizvoda koje recimo, koriste ljudi zatvoreni u Kuću velikog brata naplaćuje se, a gledaoci još dodatno plaćaju tako što glasaju, ostavljaju poruke...
Prema nekim istraživanjima programi realne televizije koštaju mnogo manje od, recimo, dramskih programa, pa je sasvim jasno da su ih pretekli. Britanci kod kojih su troškovi medija, zaista, transparentni izračunali su da proizvodnja dramskog programa u trajanju od sat vremena košta oko 1,5 miliona dolara dok se sat vremena "rijaliti šoua" proizvodi za 200.000 dolara. Razlika je velika naročito kada se uzme u obzir da je potrebno napraviti dobar dramski program koji će privući gledaoce i one koji reklame plaćaju.
Miloševićeva kaže da je jasno da se oko ovakvih emisija vrti veliki novac, te da je činjenica da je, iako to slabo priznaju finansijski momenat jako bitan za one koji se odluče da budu dio ovakvih programa.
- Materijalna dobit je svakako jedan od bitnih motiva, ali oni vjerovatno ne mogu dovoljno da se iskažu u svojim  branšama i na taj način traže popularnost i tako je povećavaju. Popularnost i novac sasvim sigurno su razlog ulaska u ovaj tip emisija - kazala je Miloševićeva i dodala da ulazak u rialiti program posebno za javne ličnosti može da bude i mač sa dvije oštrice, jer može doći i do rušenja slike koju je do tad imao u "narodu".
Milić kaže da "ono što se često servira, to se i uzima, i to ljudi kupuju".
- Sve što se lansira u programu onda to ljudi gledaju, taj program je samim tim privlačan za reklame i tu televizija profitira onda - rekao je Milić.
Za televizije je "rialiti šou" mogućnost zarade, za gledaoce mogućnost da se praćenjem tuđih života na kratko zaboravi sopstveni. Učesnike tih programa možemo gledati kako spavaju, jedu, idu u toalet, presvlače se, raspravljaju o kupovini, preživljavaju, traže posao, udaju se, žene. Zašto nam je to zanimljivo, još uvijek niko nije u potpunosti uspio da objasni.
Kako bilo, sve se svodi na eksperiment koji je neko primijenio, pokazao i na njemu zaradio.

Srbija

Srbija je posljednjih godina postala plodno tlo za realizaciju mnogih rialitija pa se mnogi ne mogu ni sjetiti svih emisija takvog tipa koje su im se nudile svakodnevno. Prema istraživanjima javnog mnjenja gledaocima se najviše svidjela koncepcija i sadržaj rialiti emisija "Survajver" gdje se izabrani učesnici šalju na pusto ostrvo gdje se bore za opstanak.
Gledaoci takođe nisu imali mnogo primjedbi na rialiti "Operacija Trijumf" gdje se propagira zabava uz muziku, te rialiti "48 sati svadba" koji se bavi organizovanjem svadbi za dva dana pod budnim okom kamere.

Honorari

Honorari učesnika u gotovo svim rialitijima su između 50.000 i 100.000 evra, mada "plate" učesnika nekada prevazilaze i taj iznos. Prva nagrada obično iznosi 100.000 evra. Javne ličnosti iz kulturnog, estradnog ili drugog miljea za učestvovanje u rialitiju redovno imaju honorare u iznosima od 40.000 do 70.000 evra, u zavisnosti od popularnosti učesnika.
U muzičkim rialitijima nagrade su pored novčanih, najčešće i troškovi snimanja CD-a i turneje sa nekim od poznatih ličnosti sa muzičke scene.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.