Privatizovana nacionalna bezbjednost
Od terorističkih napada 11. septembra 2001. godine mreža tajnih službi u Americi postala je toliko velika da niko ne zna koliko para troši i koliko ljudi zapošljava.
Dvogodišnjim istraživanjem rada obavještajnih službi došlo se do podataka da u Americi postoji čak 3.200 vladinih i privatnih agencija koje se bave obavještajnim poslovima i protivterorizmom.
One, međutim, uprkos opremi i ljudstvu, nisu uspjele da osujete tri terorističke zavjere u prvih 18 mjeseci vladavine predsjednika Baraka Obame.
Veliku reformu tajnih službi naredila je administracija Obaminog prethodnika Džordža Buša, da bi se poboljšala razmjena informacija. Međutim, sistem je za nekoliko godina toliko narastao da mnoge državne i privatne agencije rade isti posao.
Više od od 850 hiljada ljudi u Americi ima propusnice tajne službe, od čega trećina radi za privatne kompanije.
Novinarka Dena Prist navodi da nimalo nije utješno objašnjenje vlade da ne kontroliše ono što je napravila.
- Dakle, čak i ljudi koji vode obavještajne službe, ne znaju koliko je taj sistem veliki - potvrdila je.
Zbog velikog broja agencija, vlada je 2004. godine, imenovala nacionalnog koordinatora svih obavještajnih službi. Ali, ni to nije dalo rezultate, jer su i CIA i Pentagon promijenili klasifikaciju povjerljivih podataka i prebacili sredstva u druge fondove, da bi izbjegli kontrolu.
Problem je i u velikom broju informacija prikupljenih od domaćih i stranih špijuna, od kojih se mnoge rutinski ignorišu, pa je posljednjih godina bilo i nekoliko ozbiljnijih propusta.
Analitičar Huan Sarate, međutim, navodi da su, poslije 11. septembra neke terorističke mreže ne samo otkrivene već i poražene.
Američki ministar odbrane Robet Gejts i direktor CIA Leon Paneta izrazili su zabrinutost zbog uloge koju privatne kompanije imaju u poslovima nacionalne bezbjednosti.
Američki propisi nalažu da lica pod ugovorom ne mogu da obavljaju inherentno vladine funkcije, da bi se obezbijedilo da najosjetljivije poslove za zemlju obavljaju ljudi koji su lojalni, prije svega, nacionalnim interesima.
To, međutim, nije slučaj i takva je situacija u svim obavještajnim i protivterorističkim agencijama SAD.
Ono što je započelo kao privremeno rješenje, kao odgovor na terorističke napade 11. septembra 2001. godine, pretvorilo se u zavisnost koja postavlja pitanje da li vlada zapošljava više ljudi koji imaju obaveze prema dioničarima svojih firmi, nego prema javnom interesu, odnosno da li vlada i dalje kontroliše svoje najosetljivije aktivnosti.
Gejts i Paneta otvoreno su izrazili takvu zabrinutost.
Nema boljeg primjera zavisnosti od privatnih firmi od CIA, koja i postoji da bi u inostranstvu obavljala poslove koji drugim agencijama nisu dozvoljeni.
Privatni kontraktori koji rade za CIA regrutuju špijune u Iraku, plaćaju za informacije u Avganistanu i obezbjeđuju direktora CIA kada obilazi svjetske prestonice. Takve firme su pomogle u hvatanju osumnjičenih za terorizam na ulicama gradova Italije, ispitivale zatočenike tajnih zatvora u inostranstvu i brinule o prebjezima iz drugih zemalja kad bi došli na američko tle.
U sjedištu CIA, u Lengliju, kod Vašingtona, njima je omogućeno da analiziraju terorističke mreže i da pomažu u obuci nove generacije američkih špijuna.
Koliko je otišla privatizacija nacionalne bezbjednosti govori i to što su privatne firme toliko uključene u najosjetljivije aktivnosti, da bi bez njih vojne i obavještajne misije morale da se obustave.
Ministarstvo za unutrašnju bezbjednost zavisi od 318 privatnih kompanija, a broj zaposlenih po ugovoru izjednačen je sa stalno zaposlenima.
Agencija za nacionalnu bezbjednost radi sa najmanje 484, doduše manjih firmi. Nacionalna kancelarija za izviđanje ne može da proizvede, lansira niti da održava svoj sistem satelita bez četiri velike kompanije.
Ljudi koje je država angažovala po ugovoru od 2001. godine dali su izuzetan doprinos, ali i načinili veliku štetu, jer javnost ne pravi razliku između privatne firme i države.
To je naškodilo američkom kredibilitetu u Iraku i Avganistanu, kao i na cijelom Bliskom istoku i podstaklo pozive za osvetu, koji traju i danas.
Budžet
Američka vlada ne krije da veliki obavještajni sistem mnogo košta i da su otpuštanja neophodna. Budžet za obavještajne službe tako je prošle godine iznosio 75 milijardi dolara, što je 20 puta više nego 2001. godine. Izazov će, kažu, biti da se rezanjem troškova ne povećaju bezbjednosni rizici u Sjedinjenim Američkim Državama.
pripremio: Milenko Kindl
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
