Priče sa planine: - Miholjsko ljeto na Tari
Jesen uvijek zakasni na planinu Taru. Prvo svojih dahom začara bojama šume u nizinama Mokre Gore, Kremana i Bioske a onda se polagano ušunja u bukvike i brezike prapostojbine keltskog boga Tara ostavljajući za sobom srebrnasto-žućkasti trag.
Ona onda nevidljivom snagom i kanyama ranojesenjeg mraza prošara livadama i nekadašnjim pašnjacima, ofarba travu odlazećom sivom bojom, povije posljednje planinske cvjetiće, a ostavi, kao znak dobre volje, ljubičaste, uspravne kaćune koji svjedoče da je ovdje samo prije nekoliko dana bilo carstvo trava i ljekovitog bilja.
Jesen se podvuče pod naherene pastirske kolibe tražeći dah život u njima i pod njima, a kad ostane praznih ruku onda im pošalje snagu vjetra da škripi rasklamitanim prozorskim oknima, svira na zarđalim šarkama na vratima ili davno nagnutim kapijama od oblica smrčevine.
Pastirske kolibe rasute po blagim brežuljcima, u prikrajku livada, u sjenci bukovine i stoljetnih smrča, pored seoskih putića i u hladovini starih breza svjedoče da je ovdje, samo prije pedesetak godina pulsirao život, da je vrilo kao u čobanskom kazanu, da se mlijeko točilo bakračima a sir bio osnovna namirnica za oznojene kosibaše i preplanule čobane.
Smjenjivale su se u ovim građevinama od stoljetne borovine generacije stanovnika Mokre Gore, Kremana, Bioske ili sela višegradskog kraja Tasića, Veletova, Crnčića, Stoca i Staniševca.
Ovdje na Taru, na beskrajne i nepregledne livade dolazilo se sredinom jula, kad mirisi trava najviše opijaju, dolazili su domaćini sa pet-šest sinova, isto toliko kćeri da pokose otežale pašnjake, prihrane stoku i obezbijede im sigurnu zimnicu.
U predvečerje posljednjeg dana Miholjskog ljeta zatičemo na Tari domaćina Dragana Šarčevića iz Kršanja dok mu žena, pred kolibom, poliva vodu da opere kosu.
- Ovako smo se kupali mi momci i djevojke nekad kad smo se, poslije naporne višednevne koševine i kupljevine sijena, pripremali da odemo na seoski vašar na Sjenokos. Ovdje nema prehlade i kijavice, ovdje oštar vazduh ubija bacile i bakterije a kajmak koji miriše na planinske trave je pravi lijek protiv boleština - kaže Šarčević.
Na planini zatičemo i Milinka Turudića Mokrogorca koji je došao da nasiječe drva, i to od javora.
- Ovdje se ljeti boravilo od jula do oktobra i prvog snijega. Hrana se spremala u kolibama na ognjištu, spavalo se na sijenu ili palačama a radilo svaki dan osim kad je crveno slovo. Bilo je ovdje ljeti na stotine domaćinstava i čeljadi i na hiljade ovaca, goveda i koza - priča Turudić.
Domaćin Dragutin Nikolić, jedan od četvorice usamljenika koji ovog ljeta na planini čuvaju ovce i koze i tumaraju njenim prostranstvima priča o tornjim kolibicama od lučevine.
- U toj kolibici s krovom na dvije vode može pri nuždi spavati dvoje. Građena je na saonicama i premještana kod torova kako bi čobani noću štitili stoku u njima od vukova i medvjeda - prisjeća se Nikolić i kaže da one sad služe samo kao spomenici i svjedoci nekih prohujalih čobanskih vremena.
Kusturica
Kroz skoro zamrlo srce planine prošle godine je režiser Emir Kusturica "probio" put od Mećavnika do Mitrovca, stazama kojima se samo konjima i volovskim zapregama moglo doći do koliba i livada.
Sad je sve više onih koji na lakši način mogu uživati u čarima ove prelijepe planine obasjane "zubatim" suncem u smiraj ovogodišnjeg toplog i prijatnog Miholjskog ljeta.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
