Priča najstarijeg stanovnika semberskog sela Amajlije

BIJELjINA - Devedestdvogodišnji Branko Ivanović najstariji je mještanin sela Amajlije. Iako je kročio u desetu deceniju, zdravlje ga još uvijek dobro služi.

Malo slabije čuje, muči ga pomalo astma, ali najvažnije mu je, kaže, da može da se kreće i da obiđe imanje. Dalje od kuće obično se vozi biciklom koji još uvijek vozi, a povremeno ode i u posjetu prijateljima i rodbini u selu.

- Nikada nisam ni pio ni pušio. Svaki dan započinjem šoljom toplog mlijeka i uglavnom se hranim mliječnim proizvodima - otkriva deda Branko tajnu dugovječnosti.

Kada priča o svom životnom putu on napominje da je u proteklih devet decenija bilo i dobra i zla.

- Nekada se živjelo lijepo, nekada loše. Prije su bila teška vremena. Jela se proja, drvenim kašikama sa sinije, više smo bili gladni no siti, a zemlja se obrađivala uz pomoć konja i volova - prisjeća se.

Branko je kao i mnogi Semberci u Drugom svjetskom ratu bio u zarobljeništvu u Njemačkoj. Ovaj period života bio mu je, međutim, kako kaže, najbolji.

- 1941. godine sam mobilisan i bio sam 15 dana u ratu. Vratio sam se kući i onda sam zarobljen pa sam otišao u Njemačku. Da tada nisam otišao do sada bih sigurno istrunuo. Bio sam tamo četiri i po godine. Bilo je dobro. Gazda mi je bio dobar, nije me tjerao da mnogo radim. Na vrijeme jedeš, na vrijeme ustaneš, a radio bih i kod svoje kuće. Ništa mi nije falilo - kazuje deda Branko svoju zarobljeničku priču i dodaje da je u to vrijeme, prije više od pola vijeka, narod bio zadovoljniji i smireniji. Sa sjetom odmahuje rukom i dodaje da su sada ljudi nervozni, da omladina trči negdje a da ni sami ne znaju za čim i gdje žure.

Deda Branko se ženio dva puta. Prvog sina dobio je 1941. godine, razveo se od supruge, a u drugom braku dobio je kćerku i sina koji je poginuo. Kćerka mu se udala i ima svoj dom, a deda Branko danas živi sa unucima Predragom i Draganom, praunukom Slobodanom, snajama i čukununukom Predragom. Cijelog života Branko se bavio poljoprivredom.

Sa četvoricom braće obrađivao je porodično imanje od 50 hektara zemlje, koje im je kasnije oduzeto. Išao je i na nadnicu, a obrađivao je i tuđu zemlju koja se uzimala pod arendu. Danas, kaže, ima samo jednu želju - da ga smrt nađe u pokretu.

- Bojim se samo da se ne napatim, da me neka teška bolest ne snađe. Da mi je da padnem s "točka" u šanac da se ne mučim. Ne žalim ni za čim, svim sam se zadovoljio, svašta preživio, još samo da ne umrem nepokretan u krevetu - priča kroz osmijeh ovaj živahni starac.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.