Praznik za oči i dušu

Sam dolazak kod Čurčića bio je više nego neobičan, ne po nekoj neuobičajenoj pojavi već po samom prizoru onoga što smo prvi put vidjeli, bar na prostorima Semberije. U pitanju je veličanstven prizor uređenog prostora prepunog raznoraznog bilja, fontana, stolova, klupa..., kao da su iz perioda naših predaka.

O Čurčićevoj etno-zbirci dovoljno je reći da je mnogo bolja od etno-postavke u bijeljinskom Gradskom muzeju, a takvo mišljenje dijele mnogi koji su je vidjeli, što potvrđuje i knjiga utisaka u kojoj su samo riječi pohvale za ono što Čurčić skuplja i rado pokazuje prijateljima i zainteresovanim prolaznicima. Mir i tišina, oaza za odmor, relaksaciju i uživanje u pravom smislu tih riječi su nešto što bi osjetio svako ko provede bar malo vremena na Čurčićevom imanju.

- Opredijelio sam se da ovako nešto napravim u dvorištu gdje sam rođen, jer želim da ovo podsjeća brojne generacije na neka prošla vremena, vremena kada sam ja to doživio, a toga više nema. Sada nigdje ne možete vidjeti nešto od starina, zaprege, sanke za snijeg i mnoge druge predmete - rekao je Čurčić.

U njegovoj etno-zbirci, kako kaže, nalaze se stvari i predmeti s kraja 19. i početka 20. vijeka, između ostalog, starinske pegle, vage, satovi, preslice, šifonjer, bešike, narodne nošnje, vezeni stolnjaci, plug, starinski krevet sa pravom slamaricom, te brojni starinski predmeti za domaćinstvo.

Među većinom predmeta starih preko 100 godina, posebno se ističe automobil Čurčićevog ujaka, koji je proizveden davne 1907. godine.

Na zidovima u etno-galeriji su brojne fotografije koje Čurčića sjećaju na njegove roditelje, porodicu, te brojna dokumenta i papiri koja ga vežu za njegov život, a najviše za djetinjstvo zbog čega čuva sveske iz osnovne škole, pa čak i putne karte iz perioda dok je studirao u Beogradu, svjedočanstva njegove majke.

- Ovdje se vraćam u dane djetinjstva. Seljačko dijete svašta proživi i doživi, košenje pšenice i djeteline, okopavanje i sijanje kukuruza. To su upečatljiva sjećanja - kaže 58-godišnji Čurčić, biosistematičar koji je doktorirao u Beogradu na Biološkom fakultetu, a profesor je već 27 godina.

Prema njegovim riječima, svaka voćka, kuća i pomoćni objekti, gdje se nalazi njegova etno-zbirka, podsjećaju ga na roditelje i na nekoga iz uže familije.

- U mojoj botaničkoj bašti nalaze se biljke koje sam donio iz njihovih prirodnih staništa. Pokušao sam da im napravim bolji ugođaj, jer se brinem o njima. I biljke su živa bića kao i mi svi. Neke od njih donio sam sa Romanije i drugih područja - naglasio je Čurčić.

U njegovoj botaničkoj bašti, između ostalog, nalaze se oman,   matičnjak, zečji trn, divizma, bijeli i crni sljez, timijan, majčina dušica, a sve su obilježene sa dva imena, njihovim naučnim nazivom ali i po nazivu prepoznatljivom za običnog čovjeka.

Tu su i prelijepe palme, te cikasi, rodendroni, oleanderi, begonije, oko 400 ruža među kojima se posebno po ljepoti ističu ruže zvane "stablašice".  Čurčić kaže da u njegovom dvorištu cvijeća ima tokom cijele godine.

- Osim njih, tu se nalazi i dosta četinarskih biljaka, koje su se ovdje adaptirale, iako četinari više vole kamen i planinska područja. Između ostalog, ovdje imam "pančićevu omoriku", te ginko biloba, dugovječno drvo koje može živjeti hiljadu godina i porasti do 40 metara. Nadam se da će neka generacija vidjeti tu biljku ovdje kada ona bude visine 40 metara - rekao je Čurčić.

Stara stabla kruške

Osim brojnih stabala šljive, jabuke, kivija, limuna,  više sorti vinove loze, u Čurčićevom dvorištu nalaze se i dva stabla kruške koja su stara, kako kaže, više od jednog stoljeća, a i dan-danas rađaju i imaju bogat rod.

- Sve što sam postigao u životu, postigao sam zahvaljujući roditeljima, a posebno majci, koja me je kao dječaka odvela sa njive da bi me upisala u peti razred osnovne škole, koja nije bila obavezna poslije četvrtog razreda - dodao je Čurčić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.