Posljednje lađarevo sidrište
TEŠO Erić bio je lađar, samotnjak i odvažan čovjek - najpoznatiji na rijeci Savi - jedini od Semberaca koji je plovio na "Beloj lađi", velikom putničkom brodu između dva velika svjetska rata. Ostali njegovi zemljaci radili su najteže poslove na šlepovima i dokovima bivše račanske luke.
Tešo je imao na periferiji Rače, blizu bare Saravašnice, kuću na sprat. To je u njegovo vrijeme bila prava rijetkost. Imao je kravu Šarulju i veliki krošnjati hrast. Kada je pred Drugi svjetski rat sišao s broda - otišao u penziju - rijetko je izlazio iz dvorišta. Sjedio je u hladovini hrasta i čitao list "Politiku", koji su mu donosili lađari iz Beograda.
Pred sami rat Tešo je, po običaju, sjedio pod hrastom, a djeca iz Velinog Sela išla su u Raču. Zanesena pričom, djeca su bez pozdrava prošla pored lađara, a takav dječiji nemar bio je pravo svetogrđe u patrijarhalnoj Semberiji. Iz grupe prišao mu je jedan dječak Slavko Lukić, pa mu, kao starijem i kako su običaji nalagali, poljubio ruku i nazvao mu Boga. Stari matroz je ocijenio da je to domaćinsko dijete, pa se onda sa njegovim ocem Gajom dogovorio da mu zavješta imanje, a da ga ovaj sahrani i ukleše riječi koje on bude odredio.
Tešo nije dugo živio! Neka esesovska jedinica 1944. godine popalila je Sremsku Raču, a onda prešla rijeku Savu, pa krvavi pir nastavila i na lijevoj obali rijeke Save. Stanovništvo Rače je uspjelo izbjeći, ali su esesovci uhvatili Tešu pod njegovim hrastom, zaklali ga i zakopali. Uhvatili su i neku ženu iz porodice Isajilovića, odsjekli joj dojke i umjesto njih postavili dvije glavice crnog luka, pa se onda ponovo vratili u Srem.
Tešinu pogibiju njegovom bratu Miji u Velinom Selu, takođe samotnjaku, "javila" je krava Šarulja - prekinula je štrangu kojom je bila vezana, uplašena pretrčavši do Mijine kuće blizu tri kilometra. Šarulja prije toga nikada nije bila u Mijinom dvorištu. Velinci su znali da se nešto dogodilo Teši, pa su se odmah, prevođeni njegovim bratom, uputili u Raču - našli su ga plitko zatrpanog u nekoj jami. Mrtvom bećarini iz zemlje štrčali su veliki bijeli brkovi...
Gajo Lukić je ispunio obećanje - sahranio je Tešu, ali je u donji dio spomenika uklesao epitaf: "Ovdje leži Tešo Erić, stara lađarina, teška bećarina. Spomen podiže krava Šarulja."
Sredinom prošlog vijeka pored njega ruski emigrant Nikolaj Kuznjecov, sa prijateljem Jovom Adamovićem iz Broca, sahranio je i podigao spomenik zemljaku Ivanu Turkulu. Kada se upokojio i Nikolaj, poznat u Semberiji kao Nikola Rus, Velinci su ga sahranili pored Ivana i Teše.
Nikolaj Kuznjecov je i u bročanskom groblju podigao spomenik zemljaku iz majčice Rusije Petru Zuljkovu, a dok je bio mlad i zdrav imao je piljarsku radnju u račanskoj luci. Nikola Rus je sve do smrti nosio jedino odjeću po ruskoj kroju - rubašku, sivu kozačku dolamicu, crne pantalone i uglancane ruske čizme. Ljeti je nosio rusku šapku, a zimi veliku, naprijed široku šubaru sa visokim vrhovima na krajevima. Imao je dugu bijelu bradu.
Ivan Turkul - Rus skupljao je ljekovite trave. Umro je u dubokoj starosti sjedeći i prebirajući trave na kladama na bivšem Šarića mlinu u Brocu.
U ovom selu živio je još jedan ruski emigrant Aleksej Vorobijev, po semberski Aleksa Rus. Bio je stolar, oženio se Srpkinjom i imao je dvije kćerke, koje su ga i sahranile. Aleksa Rus u Semberiji ima dosta potomaka, dok su Nikolaj i Ivan - putnici bez roda i poroda.
Niko ne zna iz kog su dijela Rusije bili ovi čestiti, vrijedni i tihi ljudi. O tome nikada nisu ni pričali. Samovali su i tugovali za prostranim zavičajem. Vjerovatno su bili sa neke velike ruske rijeke - Volge ili Dona - jer su sve do smrti bili na obali rijeke Save, koja ih je, nedvojbeno, podsjećala na matušku Rusiju.
Sada su "usidreni" u velinskom groblju - lađar Tešo Bećarina, nevoljnici, prognanici sa ruskih stepa Ivan i Nikola - svjetski putnici.
Mir pepelu njihovom.
**************
Kada je pred Drugi svjetski rat Tešo Erić sišao s broda - otišao je u penziju. Sjedio je u hladovini hrasta i čitao list "Politiku", koji su mu donosili lađari iz Beograda.
**************
Gajo Lukić je ispunio obećanje - sahranio je Tešu, a u donji dio spomenika uklesao epitaf: " Ovdje leži Tešo Erić, stara lađarina, teška bećarina. Spomen podiže krava Šarulja."
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
