Poslije snimanja bubnjevi
Vlasenica je početkom devedesetih godina prošlog vijeka imala omladinsko amatersko pozorište, koje je u to vrijeme igralo i dramu Dušana Kovačevića "Sveti Georgije ubiva aždahu" .
Djelić" toga, kako sam kaže, bio je i Vlaseničanin Rodoljub Stanišić, tada ne sluteći ni u snu da bi 15 godina kasnije sa bratom Dragoljubom mogao da bude akter jednog od najvećih poduhvata srpske kinematografije, rađenog po istoimenom tekstu.
A mjesto među statistima Dragojevićevog filma braća Stanišići dobili su sasvim slučajno. U pravom momentu zadesili su se na pravom mjestu, lakonski objašnjava Rodoljub.
Savez paraplegičara regije Banat u proljeće 2007. godine organizovao je u Zrenjaninu susrete invalida na koje su pozvani i članovi Udruženja građana za pomoć osobama sa invaliditetom "Svetionik" iz Vlasenice. Delegaciju invalida iz Vlasenice predvodio je predsjednik Rodoljub Stanišić, a član ekipe bio je i njegov mlađi brat.
Susreti u Zrenjaninu, kao i svi sureti ove vrste, proticali su u radnoj atmosferi, ali i intenzivnom druženju ljudi koji su imali i te kako mnogo toga da kažu o vlastitim iskustvima i problemima.
- U jednom trenutku, dok sam sjedio sa kolegama i razgovarao, dođe Dragoljub i onako, bez "uvoda", kaže mi dolazi ovamo! Pitam šta je, veli ništa ne pitaj već odmah dođi. Nemam pojma o čemu se radi, ali otkud znam, možda je nešto ozbiljno. Mi dolazimo tamo, sjede troje-četvoro ljudi, vidim da su ozbiljni i da su iz neke posebne branše - prisjeća se Rodoljub.
I bilo je ozbiljno. Ljudi iz Dragojevićeve ekipe "snimili" su Stanišiće i bez dvoumljenja ocijenili da su momci "podobni" za "Svetog Georgija".
Ipak, klica sumnje da će dobiti svoje mjesto u filmu u Stanišićima je potrajala dugo, sve do ljeta 2007. godine, kada su i zvanično, nakon preliminarnih priprema i dogovora, dobili poziv za snimanje.
Za Stanišiće statiranje u filmu Srđana Dragojevića predstavlja ostvarenje životnog sna. Na premijeri u beogradskom Centru "Sava" susreli su stare drugare iz filmske ekipe. Bilo je to, kažu, fenomenalno druženje.
- Želja bi mi bila, naravno, da se naše pojavljivanje na velikom platnu ne završi samo na ovome. Voljeli bismo da imamo još nekih angažmana, ali to nije do nas. Meni je, kao i mom bratu, u svakom slučaju bilo jako bitno da smo mi dio ovog filma - kaže Rodoljub.
Od dijela honorara, koji je bio veoma pristojan, Rodoljub je kupio električne bubnjeve. Godinama je priželjkivao da ih ima, ali nije imao novca.
- Praktično kroz jednu, ispunio sam sebi dvije želje. Sada, kada god sjednem da sviram bubnjeve, znam da ih imam zahvaljujući tom filmu - ističe Rodoljub Stanišić.
Vlaseničani braću Stanišić znaju i sa opštinskog parkinga. Tu im je radno mjesto i od toga žive. U poslovnim "vodama" znaju ih i kao agilne aktiviste u nevladinom sektoru.
Snimanje
- Prvi put dolazim u Belu Crkvu. Nemam predstavu kako izgleda, ali čuo sam za Žikicu Jovanovića Španca i to da je tu pucao na nekog žandara. Filmski set bio je postavljen na Deliblatskoj peščari, gdje je sniman "Ko to tamo peva" i neki drugi filmovi. Dolazak, smještaj, uzimanje "mjere" za kostime, a onda i upoznavanje sa ekipom. Prvi poznat lik, meni inače veoma drag, kojeg sam upoznao bio je Miomir Radović Pigi, čovjek koji se čitav život profesionalno bavi kaskaderstvom - sjeća se Rodoljub Stanišić.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
