Poezija puna snažnih emocija i ljubavne tuge
Aleksa Šantić jedan je od najpoznatijih srpskih pjesnika, predstavnika novije lirike. Rođen je 27. maja 1868. godine, a najveći dio svog života proveo je u rodnom Mostaru.
Bio je i jedan od osnivača kulturnog lista "Zora", kao i predsjednik Srpskog pjevačkog društva "Gusle" u Mostaru, koje uzima za program njegovanja pjesme i razvijanje nacionalne svijesti. Tu se upoznao i družio sa poznatim pjesnicima tog doba Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem i drugima. Saradnik lista "Golub" postao je 1887. godine, a potom i "Bosanske vile", "Nove Zete", "Javora", "Otadžbine". Bio je izabran i za prvog potpredsjednika mostarskog pododbora "Prosvete".
Pjesničko stasavanje
Nakon što mu je otac umro, staranje o Aleksi Šantiću preuzeo je strogi stric. Imao je dva brata Peru i Jakova, te sestru Radojku, koja se udala za njegovog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumijevanja za njegov talenat. Poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vratio se u rodni Mostar.
U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović - Zmaj, a od stranih pjesnika najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne, koga je i prevodio s njemačkog jezika. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine, kada su i nastale njegove najljepše pjesme.
U Ženevu je otišao 1902. godine, ali je tamo jedva "izdržao tri sedmice; u naivnoj pjesmi "Ja ne mogu ovde" on je prostosrdačno zavapio kako ne može da podnese tuđinu. Mostar ga je 1907. godine izabrao "kao jednog od svoja četiri predstavnika" za prvu skupštinu Narodne organizacije.
Ratovi
Tokom 1908. je počeo da ozbiljno pobolijeva, najprije od kamena u bubrezima, a poslije, iza Prvog svjetskog rata, od toboparalize. Za vrijeme aneksione krize bio je, sa Svetozarom Ćorovićem i Nikolom Kašikovićem, prebjegao u Italiju i stavio se na raspolaganje srpskoj vladi, kao što će to ponoviti i 1912. godine, na početku Balkanskog rata.
U toku Prvog svjetskog rata zatvoren je kao talac i u dva puta ponavljanoj parnici optuživan zbog svojih pjesama. Po završetku rata izabran je u Mostaru za člana Srpskog odbora.
Stvaralaštvo
Šantić se vrlo mlad zaljubljuje najprije u Slavonku Anku Tomlinović, kćerku siromašnog fotografa, došljaka, koju na kraju ostavlja pod pritiskom svoje pravoslavne porodice. Nešto kasnije pomalo rezignirani Šantić upoznaje i Zorku Šolina, mladu i bogatu Mostarku, koja zbog interesa svoje pragmatične porodice napušta pjesnika, ostavljajući mu još jednu ranu na srcu.
Šantićeva poezija puna je snažnih emocija i ljubavne tuge. Ona pokazuje pjesnika snažne emocije, elegičnog tona i melodičnog izraza, koji je ostvario niz pjesama duboke inspiracije i doživljenog tona. Ženski likovi koji se pojavljuju u Šantićevim pjesmama okićeni su đerdanima i izazovni su, ali ipak skrivene ljepote. Njegova poezija je bazirana na vjerodostojnom iskustvu u stvarnom životu.
Druga pjesnička tema imala je rodoljubni karakter. U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju otadžbinu i odlaze u tuđi svijet ("Ostajte ovdje", "Hljeb"), dok u drugim pjesmama naglašava patnju kao važan istorijski momenat ("Mi znamo sudbu"). Protest protiv mučne sadašnjosti nalazi se često u njegovim pjesmama. Jedna od njih je ukazivanje na tešku narodnu bijedu prouzrokovanu neprijateljskim pljačkanjem - kao, na primjer, u pjesmi "O, klasje moje" iz 1910. godine.
Šantić je preminuo 1924. godine u rodnom Mostaru od tuberkuloze, tada neizlječive bolesti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
