Pjesnikinja Dragica Đekić u stihovima sažela bol za 12 beba: Kad lavovi dave plišane mede

Tim riječima, koje dosipaju iznova so na rane koje nikada neće ni zarasti, ma koliko decenija prošlo, pjesnikinja Dragica Đekić otvorila je dušu i sažela u stihove bol za 12 tek rođenih beba kojima svjetski moćnici nisu dozvolili ni da udahnu život.

U bolnici u Banjaluci, 22. maja 1992, umrla je prva beba zbog nestašice kiseonika jer SAD i ostale zapadne zemlje nisu dozvolile dopremanje humanitarne pomoći vazdušnim putem zapadnom dijelu Srpske. Do 19. juna umrlo ih je 12, mahom prije nego što su imena dobili. Svijet nije čuo vapaje koji su probijali i zvučne zidove dok je avion sa bocama kiseonika danima čekao dozvolu za polijetanje koju na kraju nije dobio. Sićušna nedužna pluća nisu izdržala. Bebe su prestale da plaču, ali majke nikada.

- Mnoga svoja djela sam napisala sa suzama i u suzama, ali ovo “Dvanaest” je posebno. Tinjalo je ono u meni tri decenije. Čekalo da “sazri”, da bi nakon toliko godina bilo napisano gotovo u jednom dahu - kazala je na početku razgovora za naš list Đekićeva, čije je djelo predstavljeno na “Glasovom” sajmu knjige koji je otvoren do 12. septembra.

Još od malih nogu, ne krije, vezana je za djecu, a ljubav koju i danas osjeća prema njima im je prenosila kroz dugogodišnji rad u prosvjeti, o čemu je i kao mala maštala. I priželjkivala.

Vijest koja je odjeknula s proljeća te 1992. godine strašno ju je pogodila. I pratila je sve ove godine. 

- Nisam znala kako da se oglasim, kažem svoj doživljaj i na svoj način ih sačuvam od zaborava. Da to, na neki način, učinim i zbog sve druge stradale djece i svih nas koji patimo zbog događaja do kojih nije trebalo doći. Konačno sam sjela i počela da pišem knjigu. Trajalo je nekih šest mjeseci, napisala sam je u jednom danu, pa popravljala, dopisivala, dok konačno nisam jednom stavila tačku i rekla to je to - kazala je za “Glas”.

“Odlučile glave, mračnije od trapa,

Da dvanaest beba mučenički skapa.

Nisu stigle do cvijeta i laste

Ni pupčana vrpca da im sraste.

 

Zar iko od beba može biti preči

Čak i za onog ko se raščovječi?

Nije na nama, Bog neka sudi

Svakom pa i onom ko se odljudi.”

Ovim djelom daje, dodaje, svoj skromni doprinos očuvanju sjećanja na njih.

- Osjećala sam i osjećam da sam im dužna ovaj pjesnički spomenak kao čovjek koji bezmjerno voli djecu, kao dječji pisac i neko ko je cijeli život posvetio djeci. Stalno sam osjećala dug prema ovim nevinim bićima, njihovim najmilijima, kao i svoj stradaloj djeci u ratu od 1992. do 1995. i svoj djeci svijeta koja stradaju diljem meridijana ni kriva ni dužna zbog samovolje, zlih namjera i okrutnosti moćnika koji drže u svojim rukama živote svih, pa i najbespomoćnijih i najnedužnijih bića. Bebe su stradale, a nije moralo tako biti, sve bi bilo drugačije da je dozvoljen sporni let, da im je dozvoljeno da dišu. Ja ne sudim jer to nije moj posao, samo iz sveg glasa, glasom svih majki, ukazujem na pogubnost neljudskih odluka i na tragiku koja se mogla izbjeći. Ako išta za života možemo dobro i plemenito da učinimo, možemo da ne činimo loše stvari - kaže.

U jednom dijelu piše “i mrtve pred Bogom jače” jer je, kako ova pjesnikinja kaže, onaj ko je nevin postradao, jači od svog zlotvora.

- On ostaje u pamćenju i jači i pred ljudima i pred Bogom. Bebama nisu dali priliku ni da dišu. Na tronu svijeta neka ne sjede lavovi koji dave plišane mede. Trebamo daleko više pričati o ovoj tragediji u Banjaluci i danima kada su bebe umirale. Treba ostavljati daleko više pisanih tragova o bebama jer su simbol našeg stradanja. Kao što je Ćele kula u Srbiji simbol stradanja u ono vrijeme, mislim da su tako i naše bebice nedužne postradale. Nije moralo tako biti, a sve je mogla promijeniti samo jedna odluka, ali nije je bilo - rekla je Đekićeva.

Daje, kaže, prednost razumu, ljubavi, podvizima koji doprinose boljem, humanijem i časnijem životu.

- Dajem prednost iskonskim ljudskim vrijednostima kao što su pravičnost, ljudskost, milosrđe, razumijevanje, dobrota i ljubav prema svakom živom stvoru pod nebeskom kapom. Pomolimo se za bebe onako kako znamo i umijemo, kako su nas učile majke i bake, da umorene bebe počivaju u miru - poručila je svijetu u svojoj knjizi pod nazivom “Dvanaest”.

Godinama unazad, mahom 22. maja, iz Srpske ode nova opomena svijetu o tome šta su uradili tih dana 1992. godine i to sa groblja gdje počivaju i ispred spomenika koji simbolizuje život, majčinstvo i vječni žal za bebama. Tri decenije od stradanja novorođenčadi ove godine biće obilježeno 24. maja.

Slađana Kobas, rođena 18. juna 1992, jedina je preživjela beba u periodu od 22. maja do 19. juna te godine, ali je nedostatak kiseonika obilježio njen život, satkan od trajnog oštećenje vida, mozga i pluća. Imala je 13 godina kada je preminula, a sa posljedicama cijeli život bori se i četrnaesta beba Marko Medaković.

Probojem koridora omogućen je novi život, kako je i sam general Vojske RS Momir Talić svojevremeno tih teških dana za cijeli srpski narod rekao: “Hoću koridor do Vidovdana, pa makar bio kozja staza, neću da djeca više umiru.” Dvadeseta godišnjica tragedije obilježena je 2012. pod nazivom “Nismo vas zaboravili!”. U banjalučkom parku “Petar Kočić” upaljeno je tada 12.000 svijeća.

“Đačko pero”

Dragica Đekić rođena je 1952. godine u Podnovlju. Profesor je srpskog jezika i književnosti, objavila je više pjesničkih knjiga, a zastupljena je u više antologija dječije poezije. U Derventi je, svojevremeno, pokrenula i izdavala prvi đački list u Republici Srpskoj “Đačko pero”, organizovala festivale dječijeg stvaralaštva i humora, na kome su učestvovale škole iz Srpske i Srbije, FBiH, Hrvatske i Crne Gore. Pjesme su joj prevođene na makedonski i ruski jezik. Dobila je više značajnih književnih nagrada i priznanja, a član je udruženja književnika Srbije i Republike Srpske.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.