Pavelić bio pod zaštitom Britanaca

Obećanje saveznika da će ratne zločince proganjati do kraja svijeta pokazalo se samo kao prikladan dio državničkih govora i ništa više. Procjenjuje se da bi oko 80 hiljada ljudi ušlo u kategoriju ratnih zločinaca.

Naravno, bilo je jasno da neće svi biti uhvaćeni, ali ih je trebalo uhvatiti više, jer je to bila ispravna odluka. Danas ih je, možda, najviše 80 među živima, procjenjuje Volters, i žive zaštićeni novim identitetima i u starosti koju su nekažnjeni doživjeli.

- Mi Britanci prestali smo da lovimo naciste još 1948. i poslije toga više nije bilo nikakvih pravih pokušaja. Nismo se trudili da saznamo gdje su ti zli ljudi. A poslije se pokazalo da se sa samo malo truda moglo doći do njih. Trebalo je samo nekoliko mjeseci da se pronađe Jozef Mengele koji je, nažalost, tada već bio mrtav, ali je i takav pronađen u relativno kratkom vremenu - kaže Volters za zagrebački nedjeljnik "Globus".

Gaj Volters ima šta da kaže i o onome što je otkrio o ustaškom poglavniku Anti Paveliću i njegovim vezama s vrhom Katoličke crkve i papom Pijem Dvanaestim. On iznosi i vrlo zanimljive teze o poglavnikovom aranžmanu s britanskim tajnim službama jer je prilikom bijega iz Hrvatske jedino tako, preko Britanaca, mogao da dođe do američke zone:

- Pavelićev odnos s Britancima bio je predmet brojnih teorija zavjere. Svakako su Rusi, Jugosloveni i Amerikanci vjerovali da su Britanci s njim postigli određen dogovor jer su ga željeli imati pod svojom kontrolom, ali i da ujedno bude na slobodi - kaže Volters.

Prema njegovim saznanjima, u julu 1945. jugoslovenski ambasador u Londonu dr Ljubo Leontić obavijestio je "Forin ofis" da je Pavelić u pritvoru i da se nalazi na austrijskoj teritoriji koja je pod kontrolom britanske vojske. To je obavještenje ponovo poslato 30 dana kasnije i još je dodata informacija da je Pavelić u rukama Britanaca u Klagenfurtu.

Britanci su tvrdili da ga oni ne drže i da se čuju nagađanja kako se nalazi na području Salcburga, koji je bio pod Amerikancima. Iako su Britanci u oktobru poslali pismo u kojem tvrde da čine sve što mogu ne bi li pronašli Pavelića, Jugosloveni im nisu vjerovali i diplomatska natezanja nastavila su se unedogled.

Tito je sumnjao da Britanci drže Pavelića da bi ga iskoristili da zbaci novi komunistički režim uspostavljen u Jugoslaviji. Čak je uskočio i Staljin, koji je optužio Čerčila da želi Pavelića ponovo da ustoliči u Jugoslaviji.

I Amerikanci su bili uvjereni da su Britanci sklonili Pavelića na sigurno da bi ga u budućnosti iskoristili za svoje planove.

- Sve upućuje na to da su Pavelića štitili i Britanci i Amerikanci u određenim periodima poslije završetka Drugog svjetskog rata. To su činili, jer su se bojali Tita i jer su se nadali da bi možda Pavelić mogao da povede jak antikomunistički pokret. Imao je mnogo ljudi koji su mu bili odani i on je Zapadu svakako mogao da bude veoma koristan - smatra Volters.

Međutim, Pavelić to nije postao zato što se pokazalo da je Tito previše jak, pa saveznici nisu bili spremni da uđu u taj sukob. Zbog toga je Pavelić na kraju ostao usamljen.

- Moje je mišljenje da su mu saveznici pomogli, ako nikako drugačije onda tako da su zažmirili na jedno oko kada je trebalo. Nije slučajno da je on vrlo otvoreno i normalno živio u Buenos Ajresu. Ne postoji nijedan dosije o Paveliću u britanskom arhivu. Ne želim da kažem da je baš to što taj dosije ne postoji neki dokaz, ali sve miriše na neki dogovor - objašnjava britanski istoričar, koji je neslužbenu potvrdu ovakvih teza dobio i od penzionisanih britanskih obavještajaca.

Oni su mu rekli da se, na neki način, podrazumijevalo da je Pavelić pod njihovom zaštitom.

Volters je bio svjestan tokom pisanja knjige da o ustaškom poglavniku postoji mnogo mitova i emocija, ali kaže da je riječ o jednom od najvećih zločinaca u Drugom svjetskom ratu. Tako je i, pišući o tome da je Pavelić, navodno, držao na svom radnom stolu teglu punu ljudskih očiju, dodao svoje zapažanje da misli da to nije istina, ali da takvi opisi samo govore šta su sve ljudi o njemu govorili i u šta su vjerovali.

Kada je počeo da piše knjigu, nije previše znao o Pavelićevoj biografiji, ali kaže da ga je na kraju doživio kao vrlo praznu osobu, kao slabića koji je, zapravo, trebao podršku moćnijih i jačih od sebe da bi zadržao vlast.

Ratni pobjednici su svoje protivnike iz reda nacističkih čelnika rado i bez moralnih dilema iskoristili u obavještajne svrhe jednom kada je rat završio. Za to su bili izvanredno dobro plaćeni i njihovi poslodavci nisu štedjeli sredstva da bi dobili nove informacije kojima je bivša nacistička mreža raspolagala.

Erna Vališ bila je stražarka čak u dva nacistička logora, a iako se o njenom angažmanu za vrijeme Drugog svjetskog rata sve znalo, mirno je živjela i umrla u svom domu.

Isto je tako u Argentini, supruga Jozefa Mengelea bila u telefonskom imeniku, a niko nikad nije ni pokušao da pozove taj broj i tako uđe u trag jednom od najmonstruoznijih ratnih zločinaca i izopačenom ljekaru, koji je umro prirodnom smrću 1979.

Draganović

Veliki broj stranica u knjizi zauzima priča o svešteniku Krunoslavu Draganoviću, koji je bio glavni pomagač nacista i ustaša u Vatikanu. "Nema sumnje da su mnogi sveštenici u Austriji, Italiji, Hrvatskoj... bili vrlo skloni nacistima zato što su toliko mrzili komunizam da im je on bio najveće zlo. Rezultat su ljudi poput Draganovića, koji je bio toliko povezan sa ustašama da mi je teško zamisliti da je uopšte bio sveštenik!", ističe Volters.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.