Pate sa smiješkom na licu
Japanska tradicija ne dozvoljava da ljudi izgube obraz, bez obzira na to u kakvim se situacijama nalazili. Japanci posljednjih desetak dana imaju dovoljno razloga za očaj.
Stanovnici potresom i cunamijem pogođene japanske regije ostali su bez krova nad glavom, a mnogi još traže svoje najmilije: djecu, roditelje, bližu i dalju rodbinu. Na svu tu nesreću, prijeti im još i radioaktivno zračenje.
Na televizijskim snimcima koji kruže svijetom vide se pak kadrovi Japanaca koji na niskim temperaturama mirno čekaju u redu za hranu, vodu i odjeću i nastoje da spase ono što se spasiti može. Bez ekscesa i nasilja.
Predsjednik Njemačko-japanskog društva Pija-Tomoko Majd objašnjava da je takvo ponašanje odraz japanskog mentaliteta:
- Japanci su veoma povučeni kada je riječ o izražavanju ličnih emocija. Oni ne žele da opterećuju druge svojim osjećanjima. To objašnjava i činjenicu zašto se mnogi smješkaju kada daju svoje izjave. Kažu: "Grozno, nemam više kuće", a pri tom se smješkaju.
Za mnoge Evropljane je to neshvatljivo, ali japanska tradicija nalaže da pojedinac ne smije svoja loša osjećanja da prenosi na druge ljude.
Japanci su pri tom i mnogo opušteniji u odnosu na druge narode. Mentalitet, tradicija, ali i šok, razlozi su ovakvog izlaženja Japanaca na kraj s trenutnom situacijom. Pija-Tomoko Majd kaže:
- Oni, u stvari, svakodnevno računaju sa novim potresima. Japanci su bili spremni na jedan veliki potres. Očekivali su, doduše, da se on dogodi u Tokiju. Dakle, mogu slobodno reći: Japanci su donekle i emocionalno pripremljeni na velike katastrofe.
Japancima je važna i harmonija u grupi. Svaki Japanac se vidi kao dio grupe, što znači da svi moraju da slijede isto pravilo. Nema nedoličnog ponašanja. Japanska interpretacija ovog pravila je da čovjek koji pravi ekscese pada na teret cijeloj grupi.
Svi pripadnici grupe imaju isti problem koji mogu da riješe samo zajedničkim trudom.
To što se u drugim zemljama stiče utisak da Japanci ne žele tuđu pomoć iz inostranstva, pa čak ni od japanske dijaspore, Majd opet objašnjava japanskim mentalitetom:
- U ovom trenutku, pomoć sa strane im više smeta. Japanci ne žele jednostavno da kažu "dođite", a da prethodno ne znaju šta će s tim ljudima. Te ljude sa strane treba negdje smjestiti, oni ne znaju jezik, ne znaju gdje da idu. Zato Japanci prvo žele da tačno vide gdje im je pomoć potrebna i te ljude onda tamo i angažuju. Dovesti ljude sa strane, a ne znati kuda i šta s njima, bilo bi za njih gubljenje obraza. Oni su i u ovakvim teškim situacijama, ipak, japanski gosti.
Ovog gesla se pridržava i japanska dijaspora. Prvo čeka informacije i smjernice iz Japana, pa će tek onda reagovati.
Dijaspora
Japanska dijaspora poručuje: - Oni će nam reći šta im je potrebno, a kada nam to kažu, mi ćemo se pokrenuti. Kod nas nema akcije iz čistog aktivizma.
PRIREDIO: Milenko Kindl
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
