Osuđeni nevini, oslobođeni krivi
Amerikanka Amanda Noks vratila se prije nekoliko dana kući u Sijetlu poslije četiri godine koje je provela u zatvoru u Italiji, zbog sumnje da je ubila svoju cimerku Meredit Kerčer.
Noks (24) je, kao student na razmjeni na univerzitetu u Peruđi, sa svojim tadašnjim momkom Italijanom Rafaelom Solesitom (27), osuđena na 26 godina robije, zbog silovanja i ubistva koleginice i cimerke Britanke Meredit Kerčer (21), počinjenog u novembru 2007. godine.
U obnovljenom sudskom postupku u Peruđi donesena je oslobađajuća presuda za Noksovu i Solesita.
Riječ je o jednom od najkontroverznijih sudskih procesa u posljednjih nekoliko godina.
Naime, stručnjaci su i prije presude 2009. godine upozoravali da su dokazi utemeljeni na uzorcima njihove DNK nepouzdani.
Dio DNK otkriven je na nožu koji je pronađen u kuhinjskoj ladici u Solesitovom stanu - laboratorija je utvrdila da DNK na dršci odgovara Noksovoj, a DNK na oštrici Kerčerovoj. Forenzičari su takođe pronašli Solesitovu DNK na kopči koja je odrezana s grudnjaka Kerčerove.
Američki stručnjaci 2009. napisali su otvoreno pismo u kojem su izrazili sumnju u DNK dokaze.
Sudski forenzičari Stefano Konti i Karla Vekioti su u maju 2011. revidirali dokaze DNK i potvrdili da su pronađene vrlo male količine, te da laboratorija nije slijedila proceduru predviđenu za testiranje malih uzoraka, poznatu kao analiza malobrojnih kopija DNK.
Mnogo pažnje javnosti privukao je i slučaj Kejsi Entoni (25), koju je sud u julu ove godine oslobodio optužbi za ubistvo dvogodišnje kćerke.
Ostalo je nerazjašnjeno šta se zapravo dogodilo sa devojčicom, čiji su ostaci pronađeni u decembru 2008. godine u šumama u blizini kuće koju je Entonijeva dijelila sa roditeljima, prenio je AP.
Kejsi je prilikom oslobađanja od optužbi za ubistvo kćerke Kajli završavala izdržavanje maksimale četvorogodišnje kazne zatvora zbog davanja lažnih iskaza istražiteljima, između ostalih i da je njenu kćerku Kajli kidnapovala nepostojeća dadilja.
Ona je u zatvoru provela skoro tri godine (od avgusta 2008. je bila iza rešetaka), a zbog dobrog ponašanja puštena je ranije.
Odbrana je pokušavala da prikaže da se djevojčica udavila u bazenu, a otac Entonijeve odbacivao je optužbe da je prikrivao zločin i da je zlostavljao kćerku dok je bila mlađa.
Tužilaštvo je tvrdilo da je Entonijeva ugušila kćerku stavivši joj traku preko usta, pošto se, kako su tvrdili, majčinstvo kosilo sa njenom željom da ide na žurke i provodi vrijeme sa momkom.
Gostujući u emisiji Opre Vinfri, koja je snimljena iza rešetaka, O Džej Simpson je priznao da je u samoodbrani ipak ubio bivšu suprugu Nikol. Simpson inače zbog pljačke i otmice služi devetogodišnju kaznu u zatvoru u Nevadi.
U slučaju ubistva njegove supruge 1995. godine sve je ukazivalo na njegovu krivicu, ali je brzo oslobođen optužbi i pušten na slobodu.
Opra je zaslužna za to što je istina izašla na vidjelo. Nije poznato zašto je bivši fudbaler odlučio da baš tad prizna krivicu, ali očigledno dobro poznaje zakon.
Simpson, naime, neće snositi posljedice za zločin koji je učinio, jer, prema zakonu SAD, poslije oslobađajuće presude, ne može ponovo biti optužen za isto kažnjivo djelo.
On je o svom slučaju napisao knjigu pod naslovom "Da sam to uradio", koja je postala bestseler u SAD.
Naknadno je proglašen krivim u građanskoj parnici i naloženo mu je da plati 33,5 miliona dolara odštete porodicama žrtava.
Veći dio iznosa iz ove presude i dalje je neisplaćen.
A u jednom od najkontroverznijih slučajeva u istoriji američkog pravosuđa, 42-godišnji crnac Troj Dejvis posljednju nadu izgubio je kada je Vrhovni sud bez obrazloženja odbio njegovu molbu da se pogubljenje zaustavi.
Pola sata kasnije, smrtna kazna presuđena još 1991. izvršena je u proceduri koja je trajala 15 minuta.
U svoju nevinost ili bar u to da sudski proces nije dokazao njegovu krivicu, uspio je da ubijedi 57 odsto sugrađana, Savjet Evrope, papu Benedikta, Amnesti internešenel, bivšeg predsjednika Džimija Kartera, 51 kongresmena i više od 600.000 ljudi širom svijeta, koji su potpisali peticiju za njegovo pomilovanje.
To nije impresioniralo ni sudove u državi Džordžija, ni najvišu sudsku instancu SAD.
Dejvis je osuđen za ubistvo jednog 27-godišnjeg policajca koji je u avgustu 1989, iako van dužnosti, intervenisao u noćnoj tuči na parkingu jednog restorana brze hrane na američkom jugu. Pogođen je metkom iz pištolja koji nikad nije pronađen, a Dejvis je proglašen ubicom na osnovu izjava devet svjedoka na suđenju.
Sedmoro je naknadno povuklo izjave, tvrdeći da su date pod pritiskom lokalne policije. Nekoliko članova porote takođe se poslije izricanja presude predomislilo.
Pojavio se i svjedok, koji je tvrdio da mu je drugi učesnik u tuči priznao da je on potegao oroz.
Odbrana je insistirala da ne postoji nijedan fizički dokaz koji bi optuženog povezao sa ubistvom - mrlja krvi, DNK nalazi, ni oružje iz kojeg je pucano - sve to nije bilo dovoljno da se proces revidira.
Bilo je doduše razloga da se pogubljenje odgodi čak četiri puta od 2007, ali ne i da se presuda preinači, makar na doživotnu robiju. Argument je sve vrijeme bio da odbrana nije uspjela da dokaže da je osuđenik bespogovorno nevin.
U SAD se izvršava više smrtnih kazni nego bilo gdje u zapadnom svijetu. Više pogubljenja imaju samo Kina, Iran, Sjeverna Koreja i Jemen.
Najmlađa žrtva
Džordž Džunijus Stini imao je samo 14 godina kada je 1944. godine pogubljen na električnoj stolici zbog ubistva dviju djevojčica Beti Džun Biniker (11) i Meri Eme Temz (8).
Na Džordža je pala sumnja nakon što je pomagao policiji u pronalasku djevojčica i rekao da ih je vidio dan ranije.
Policija ga je satima ispitivala bez prisutnosti roditelja. Dječak je navodno priznao ubistvo djevojčica, ali o tome nema nijednog pismenog dokaza. Takođe nema nijednog fizičkog dokaza koji bi dječaka doveo u vezu sa zločinom.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
