Operacija “Raduša 72” - 50 godina kasnije (5): Na nišanu Vejsila Keškića

Bivši obavještajac Jovo Tadić u knjizi “Od Feniksa preko Raduše do beogradskog vodovoda”, čije smo detalje objavljivali u proteklim nedjeljama, otkrio je i kako je Marko Mijić, nekadašnji član Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB) kojeg je služba vrbovala prije akcije “Raduša” svjedočio protiv svojih nekadašnjih “saboraca”.

“Naš mladi vozač Ivica Duspara i ja, u rane sate hladnog jutra, uzimamo Marka Mijića i krećemo za Sarajevo. Marko će se pojaviti kao svjedok pred Vojnim sudom koji sudi četvorici članova HRB-a: Đuri Horvatu, Vejsilu Keškiću, Mirku Vlasnoviću i Ludvigu Pavloviću, koji su u julu mjesecu zarobljeni u toku akcije “Raduša 72”, navodi Tadić.

- Marko, prošli smo sve to, nekoliko puta, znaš gdje i zašto ideš, pitaće te šta i koliko znaš o njima četvorici, ali važno je da tebe ne dovode, tebe ne privode, ti tu dolaziš, dolaziš na poziv suda koji od tebe očekuje pomoć da se dođe do što potpunije istine. Trojicu njih poznaješ i oni znaju tebe. Ranije si mogao svakom od njih gledati u oči, neka pokažu mogu li oni sad pogledati tebi u oči. Oni su u “Feniksu” donosili smrt, ti si otišao na stranu života. Još ćeš se vidjeti sa Duškom i Nikolom, tamo su obojica. Danas ćeš se odmoriti, ali nećeš biti sam.

Ulazim lagano i tiho na uzak balkon koji je u izvjesnoj sjenci, u nekoliko redova sjedi desetak ljudi, spuštam se na sjedište pored ivice balkona, želim da sve dobro vidim. Dole u sali, scena je standardna za sve sudnice, ali je atmosfera prožeta istorijskim značajem, autoritetom oficirskih uniformi i visokih činova sudija, tužioca, branilaca, i kao da slijede zahtjev nekog nevidljivog režisera svi su začuđujuće mirni, samo je daktilografkinja “živa”, i teroristi su mirni osim Vejsila Keškića koji stoji i priča.

Keškić opisuje svoje lutanje iznad Ramskog jezera nakon što se 27/28. juna odvojio od diverzantske grupe. Bio je sam u šumi iznad prosječenog puta iznad jezera, kada se tim putem kretala grupa milicionara sa dvojicom neuniformisanih.

“Jedan je vjerovatno bio udbaš, imao je torbicu, radio-stanicu i dvogled”, razmišljao je Keškić da prvo puca u njega.

“Imao sam ga na nišanu”.

Odustao je “da se ne bi otkrio”.

Slušam Keškićevu priču, obuzima me jeza, da li sam to mogao biti ja, mogao sam, naravno, to je onaj put od Proslapa ka Varvari, uzvrtio sam se na balkonu, ne može me sad stići strah, okrećem se lijevo, desno niko me ne gleda.

- Možeš li Nikola vjerovati - kazujem u autu - Keškić je mene imao na nišanu, gore na Rami i da je pucao, sad bi se ti sam vozio. Šta misliš, može li se u čovjeku osjećaj straha javiti naknadno?

- Može, ali se lako briše rakijom.

Vojni sud u Sarajevu je 21. decembra 1972. godine osudio na kaznu smrti strijeljanjem Đuru Horvata, Vejsila Keškića, Mirka Vlasnovića i Ludviga Pavlovića zbog počinjenih teških krivičnih djela protiv naroda i države, ugrožavanja teritorijalne cjeline i nezavisnosti države, organizovanja i prebacivanja na teritoriju Jugoslavije oružanih grupa, pojedinaca i materijala i udruživanja protiv naroda i države.

Horvat je pred sudom izjavio:

“Stidim se hrvatske političke emigracije, svih njenih poznatih i nepoznatih vođa koji su je vodili. Veoma mi je žao što sam učestvovao u akciji, pošto nisam imao svoje ja. Bio sam oružje u tuđim rukama. Vođe su za to bili plaćeni i od toga prljavog posla živjeli, da pridobiju mladu generaciju u svoje redove i za svoju svrhu”.

Sve četvorica osuđenih upućuju žalbe, prvo Vrhovnom vojnom sudu, a zatim Vrhovnom sudu Jugoslavije, a nakon što su im one odbijene, obraćaju se žalbom Predsjedništvu SFRJ koje početkom marta 1973. godine odbija žalbe Horvata, Keškića i Vlasnovića, a prihvata žalbu Ludviga Pavlovića tako što mu je kazna smrti pretvorena u kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

Đuro Horvat, Vejsil Keškić i Mirko Vlasnović strijeljani su 17. marta 1973. godine.

Žrtve

U toku akcije “Raduša 72” poginulo je 13 pripadnika teritorijalne odbrane, milicije i JNA (šest Hrvata, četiri muslimana i tri Srbina):

- Miloš Popović, kapetan JNA i Branko Blečić, vojnik JNA, poginuli su 26. juna 1972. na Raduši,

- Luka Bošnjak, milicioner, poginuo 27. juna 1972. kod Rumboka,

- Marijan Bradić, Ismet Čolić, Ahmo Gelić i Stjepan Radić, borci Ramskog partizanskog odreda, poginuli su 27. juna 1972. kod Rumboka,

- Kasim Alijagić, Franjo Ivanda i Milan Sabljić, borci Duvanjskog partizanskog odreda, poginuli 27. juna 1972. kod Rumboka,

- Branko Ljubičić i Franjo Grbešić, borci Lištičkog partizanskog odreda, poginuli 7. jula 1972. kod Duvna,

- Mile Odak, borac Ljubuškog partizanskog odreda, poginuo 9. jula 1972. godine kod Posušja.

Ranjeno je još 11 pripadnika teritorijalne odbrane SR BiH i dva pripadnika organa bezbjednosti SR Hrvatske.

Ludvig Pavlović

Jedini terorista koji je ostao živ, Ludvig Pavlović, dočekao je početak raspada države koju je htio da sruši još 1972. godine. On je kaznu zatvora služio prvo u Zenici, a zatim u Sremskoj Mitrovici, odakle je pušten 1991. godine.

Nedugo nakon izlaska iz zatvora pod sumnjivim okolnostima poginuo je u Hercegovini. Jedinica HVO-a za posebne namjene tokom rata u BiH nosila je ime Ludviga Pavlovića.

Vezani tekstovi:

• Operacija “Raduša 72” - 50 godina kasnije (1): Ustaški udar iz Australije
• Operacija “Raduša 72” - 50 godina kasnije (2): Ušli su, a nas nigdje
• Operacija “Raduša 72” - 50 godina kasnije (3): Od onog rata, djeco, ovdje nije bilo vojske
• Operacija “Raduša 72” - 50 godina kasnije (4): Lov je okončan

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.