Oduzimanje djece u ime socijalizma

Danijela Leman i dvadeset godina poslije ujedinjenja, traži svog brata. O njegovoj sudbini ne zna mnogo i jedino zna da su ga tada, kada se 1969. rodio u tadašnjem DDR-u, nazvali Rene:

- Od najranijeg djetinjstva znam da on postoji. I otkako to znam, on živi i u mom srcu. Oduvijek sam ga tražila, uvijek sam razgovarala s njim u mojim mislima. Za mene je on uvijek tu, u mom srcu - priča Danijela.

Regina Faupel, njena i Reneova majka (koji se danas zove ko zna kako), svjedoči kako je to bilo. Naizgled, to nije bila nikakva politička stvar, nego takozvana "briga" nadležne istočnonjemačke komisije za "dobrobit" djeteta, gdje su tražili od majke kojoj je tada bilo tek dvadeset godina, da dopusti da njeno drugo dijete usvoji neka druga porodica:

- Kada vam svaki dan govore: "vi znate da nemate stan, nema mjesta u vrtiću, nemate ništa, biće vam teško s jadnom djecom". Onda se sami zateknete u situaciji da pomislite: Ne, naravno, to ne želim učiniti svom djetetu.

Komisija za zaštitu djece bivšeg DDR-a imao je ogromna ovlašćenja i veze sa samim vrhom komunističke države. Zaštitnica Komisije bila je Margo Honeker, supruga socijalističkog vođe Eriha.

Majke koje su previše dugo oklijevale da daju svoje dijete u ruke državne komisije, sasvim su jasno mogle doživjeti da ta "Komisija za zaštitu" ima i sasvim drugo lice. Majka nestalog Renea, Regina Vaupel, kaže:

- Jednog dana na vratima stoje dva muškarca i kažu vam službeno šta od vas hoće. I onda slijedi rečenica: mi imamo metoda i načina da stvari funkcionišu kako mi hoćemo. I na kraju su dodali: pa imate drugo dijete.

Drugim riječima: ako odbijete, onda vi prkosite socijalističkoj instituciji - i dobro znate, gdje takvi završavaju, a ako ste u zatvoru, onda možemo raditi šta hoćemo i s jednim i s drugim djetetom.

Malo koja majka na to neće popustiti, ali dokument kog je potpisala, krije opasnu zamku. Katrin Ber, koja je i sama bila žrtva prisilne adaptacije kaže:

- Mama je potpisala iz straha, ali problem je da u dokumentu piše kako se potpuno odrekla svog djeteta. Ne piše zašto i naravno da nigdje ne stoji, niti je neko iz Komisije napisao, da je dijete oduzeto zato jer su majku ucijenili.

Katrin Ber je pokrenula internet stranicu kako bi našla svoje prave roditelje.

U međuvremenu se na stotine djece i roditelja upustilo u potragu jedni za drugima preko njene stranice.

Jer, postupak oduzimanja djece je bio i te kako političke prirode - i u ime takozvane socijalističke domovine. Iako su samohrane majke bile lak plijen za Komisiju, ona je smjesta reagovala i ako je jedan od roditelja učinio nešto što nije bilo po volji komunističkoj vladi.

Pogotovo ako je pobjegao na zapad, a dijete, na primjer, ostavio kod bake i djeda "dok ne nađu posao" u Zapadnoj Njemačkoj.

Umjesto toga, po dijete bi dolazili iz Komisije, koja se čak i hvalio tom praksom u filmskom žurnalu iz 1961. godine:

"Roditelji su ih ostavili u svojoj izdaji naše republike. Naša država će im sada zamijeniti i majku i oca."

Neka djeca su bila davana na usvajanje "podobnim" porodicama da ih vaspitavaju u pravom, socijalističkom duhu. Mališani koji su pak pokazivali "posebnosti u razmišljanjima i ponašanjima" - kako se izrazio Eberhard Manšac, jedan od čelnika Komisije - za njih su postojala i druga sredstva: smještaj u jedan od 474 državnih dječjih domova među kojima je bilo 38 domova za "specijalnu" djecu i 32 "Omladinske radionice".

Slučajevima zlostavljanja i nasilja u tim domovima se i danas bave njemački sudovi - i što je takvim mališanima bilo najgore: tata i mama uopšte nisu mogli znati gdje se oni nalaze. Mnogi to ne znaju ni danas.

Zaštita podataka

Gotovo apsurdno zvuči podatak da se i u sadašnjoj Njemačkoj poštuje tajna podataka koju su htjeli sakriti u istočnonjemačkoj Komisiji za zaštitu djece.

priredio: Milenko Kindl

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.