Odlazak nobelovca VIDEO

Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost kao državljanin SFR Jugoslavije, 1961. godine, za roman "Na Drini ćuprija" (1945), kao i za cjelokupni dotadašnji rad na "istoriji jednog naroda".

Poslije raspada Jugoslavije Andrić se u Srbiji vodi isključivo kao srpski književnik. Bio je član Srpske akademije nauka i umjetnosti.

Život

Matične knjige kažu da mu je otac bio Antun Andrić, školski poslužitelj, a mati Katarina Andrić i da je kršten po rimokatoličkom obredu, ali se Andrić najveći dio svog života izjašnjavao kao Srbin. Djetinjstvo je proveo u Višegradu, gdje je završio osnovnu školu.

Andrić 1903. godine upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, a slovensku književnost i istoriju studira na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu.

Doktorsku disertaciju "Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine" Andrić je odbranio na Univerzitetu u Gracu 1924. godine.

U gimnazijskim danima Andrić je bio vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva i bio je strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od austrougarske vlasti.

Svoju prvu pjesmu "U sumrak" objavio je 1911. u "Bosanskoj vili". Sljedeće godine započeo je studije na Mudroslovnom (filozofskom) fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Školovanje je nastavio u Beču, a potom u Krakovu, gdje ga zatiče Prvi svjetski rat.

Po izbijanju rata vraća se u zemlju. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija ga hapsi i odvodi u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će kao politički zatvorenik ostati do marta 1915. godine.

Po izlasku sa robije ondašnje vlasti određuju Andriću kućni pritvor u Ovčarevu i Zenici u kojem ostaje sve do ljeta 1917. godine.

Andrić je imao veoma uspješnu diplomatsku karijeru, a 1920. godine postavljen je za činovnika u poslanstvu u Vatikanu. Potom je radio kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu i Gracu. U to vrijeme objavio je zbirku pjesama u prozi "Nemiri", pripovijetke "Ćorkan i Švabica" i druge.

Tokom 1927. godine radio je u konzulatima u Marselju i Parizu, a sljedeće godine u poslanstvu u Madridu. Iste godine objavljena je njegova pripovijetka "Most na Žepi". Od 1930. do 1933. godine bio je sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi. U to vrijeme objavio je prvi dio triptiha "Jelena, žena koje nema".

Po izbijanju Drugog svjetskog rata zbog neslaganja sa vlastima u Beogradu podnosi ostavku na mjesto ambasadora i vraća se u Beograd. Živi povučeno u svom stanu u Beogradu ne dozvoljavajući bilo kakvo štampanje i objavljivanje svojih djela. U isto vrijeme piše svoja najbolja djela koja će kasnije doživeti svjetsku slavu.

Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Prvi je potpisao Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godine štampao je u Matici srpskoj roman "Prokleta avlija".

Književni rad

Andrić je u književnost ušao pjesmama u prozi "U sumrak" i "Blaga i dobra mesečina" objavljenim u "Bosanskoj vili" 1911. godine. Pred Prvi svjetski rat, u junu 1914. godine, u zborniku "Hrvatska mlada lirika" objavljeno je šest Andrićevih pjesama u prozi. Prvu knjigu stihova u prozi - "Eks Ponto" - Andrić je objavio 1918. godine u Zagrebu, a zbirku "Nemiri" štampao je u Beogradu 1920. godine.

Sve Andrićeve lirske pjesme koje za njegovog života nisu bile sabrane u knjigu objavljene su posthumno, 1976. godine u Beogradu, pod nazivom "Šta sanjam i šta mi se događa".

Andrićevo djelo može se podijeliti u nekoliko tematsko-žanrovskih cjelina.

U prvoj fazi, koju obilježavaju lirika i pjesme u prozi, Andrićev iskaz o svijetu obojen je ličnim egzistencijalno-spiritualnim traganjem koje je djelimično bilo podstaknuto i lektirom koju je u to vreme čitao.

Druga faza, koja traje do Drugog svjetskog rata, obilježena je Andrićevim okretanjem pripovjedačkoj prozi i, na jezičkom planu, definitivnim prelaskom na srpsku ekavicu.

Po opštem priznanju, u većini pripovjedaka Andrić je našao sebe, pa ta zrela faza spada u umetnički najproduktivnije, sa većinom Andrićevih najcjenjenijih priča.

Treća faza obilježena je obimnijim djelima, romanima "Na Drini ćuprija", "Travnička hronika", "Gospođica" i nedovršenim djelom "Omerpaša Latas", kao i najznačajnijim ostvarenjem toga razdoblja, pripovijetkom "Prokleta avlija".

Uz izuzetak "Gospođice", realističkog psihološkog romana smještenog u srpsku palanačku sredinu, radnja ostalih djela uglavnom je smještena u Bosnu, u njenu prošlost ili u narativni spoj prošlosti i sadašnjosti.

Kraj života

Godine 1958, u 65. godini života, Andrić se vjenčava sa svojom dugogodišnjom ljubavlju, Milicom Babić, kostimografkinjom Narodnog pozorišta iz Beograda. Sa ženom se seli u svoj prvi stan.

Te godine objavljuje pripovijetke "Panorama", "U zavadi sa svetom" i jedini predgovor koji je ikada za neku knjigu napisao: uvodni tekst za knjigu Zuke Džumhura "Nekrolog jednoj čaršiji". Godine 1963. kod Udruženih izdavača izlaze prva sabrana djela Ive Andrića u deset tomova.

U martu 1968. godine Andrićeva žena Milica umire u porodičnoj kući u Herceg Novom. Sljedećih nekoliko godina Andrić nastoji svoje društvene aktivnosti svesti na najmanju moguću mjeru, mnogo čita i malo piše. Zdravlje ga polako izdaje i on često boravi u bolnicama i banjama na liječenju.

Preminuo je 13. marta 1975. godine u Beogradu u 83. godini života.

Kritike

Poslije Andrićeve smrti, prvo stidljivo, a onda i otvoreno, počela su se pojavljivati i kritička osporavanja piščevog opusa. Ti se prigovori mogu svesti na dvije zamjerke: nacionalno-političke i estetsko-književne.

Prevodi

Andrićeva djela doživjela su mnogobrojna izdanja. Prevođen je gotovo na sve evropske jezike i u mnogim zemljama Afrike i Azije.

Zanimljivo je da je cijeli iznos Nobelove nagrade Andrić poklonio iz dva dijela bibliotečkom fondu BiH.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.