Odlazak jednog od najvećih svjetskih pisaca

Dostojevski je jedan od najuticajnijih pisaca svih vremena. Realizam Dostojevskog predstavlja svojevrsni prelaz prema modernizmu jer njegovo stvaranje upravo u epohi modernizma postaje neka vrsta uzora u načinu pisanja. Sa aspekta književne tehnike njegovi romani još uvijek su bliski realizmu, a po mnogima je i preteča egzistencijalizma. Utemeljivač je psihološkog romana.

Mladost i književni počeci

Dostojevski, rođen 11. novembra 1821. godine u Moskvi, bio je sin ljekara, pripadnika nižeg plemstva koga su ubili vlastiti kmetovi zbog okrutnosti i ponižavanja, dok mu je majka umrla u djetinjstvu.

Dostojevski je završio vojno-inženjerijsko obrazovanje u Petrogradu, a rano je odlučio da će se posvetiti književničkom pozivu. Najvažniji uticaj na njega imao je  njemački dramatičar i pjesnik Fridrih Šiler.

U mladosti prevodi Balzakovu "Evgeniju Grande" i pod uticajem Gogolja piše svoje prvo djelo, kratki epistolarni roman "Bijedni ljudi" (1846), koji je prikazom trpljenja i zanosa "malih ljudi" oduševio najznačajnijeg ruskog kritičara Visariona Bjelinskog. Ova knjiga lansirala je Dostojevskog u sferu eminentnih ruskih književnih krugova.

Godine 1846. izdaje prvo pravo ostvarenje, kratki roman "Dvojnik" u kojem je prikazan raskol ličnosti činovnika Goljatkina koji tone u šizofreniju u nizu halucinacija u kojima se miješaju stvarnost i mentalne projekcije, oličene u njegovom dvojniku. To originalno djelo, bogato psihološkim uvidima, nije naišlo na zadovoljavajući prijem, što je možda i razumljivo jer po usmjerenju i profilu zapravo pripada 20. vijeku.

Sibirska robija

Godine 1849. dolazi do policijske zabrane djelatnosti "Petraševaca" čiji je član bio i Dostojevski, te je carska policija Dostojevskog i njegove drugove u zoru izvela na inscenirano strijeljanje. Pročitana im je smrtna presuda, i dok su sa povezima na očima očekivali plotun streljačkog odreda, došlo je "carsko pomilovanje" kojim su pomilovani i osuđeni na sibirsku robiju i progonstvo.

Na robiji Dostojevski proživljava teške dane, zdravlje mu se pogoršava, a snagu nalazi u revizatalizaciji hrišćanske vjere, te prolazi ideološko preobraženje. Pisac je četiri godine robijao, a poslije toga je četiri godine prisilno služio kao običan vojnik u teškim uslovima zabačenih krajeva azijske Rusije. Tu je i upoznao svoju prvu suprugu, tuberkuloznu i histeričnu udovicu, koja mu je kasnije poslužila kao prototip za niz ženskih likova u romanima.

Povratak

Poslije povratka u Petrograd Dostojevski objavljuje "Zapise iz mrtvoga doma" (1860-1862), poludokumentarni opis vlastitog robovanja koji realistički prikazuje situaciju u sibirskom zatočeništvu. Taj roman je jedna od najpoznatijih knjiga o robiji. Nesređene i nesrećne porodične prilike (prvi brak, koji se bio od početka agonija koja je obilovala mučenjima i optuživanjima sa obje strane, završio je smrću žene), kao i lična drama (pojačavanje simptoma epilepsije, smrt brata Mihajla sa kojim je zajedno uređivao novine) dovode Dostojevskog u tešku situaciju koja je usporila njegovo stvaralaštvo.

Primjer je roman "Poniženi i uvrijeđeni" koji je izašao 1861. godine, a koji zaostaje za većinom njegovih prijašnjih, a kamoli budućih djela. Dostojevski je tada dosta putovao Evropom i često boravio u Njemačkoj, Francuskoj, Švajcarskoj, Italiji i Engleskoj. U Londonu posjećuje Hercena i Bakunjina, a u Švajcarskoj i Francuskoj provodi mučne dane u svađama i ispadima ljubomore. Naime, ljubavnica ga je prevarila i napustila. Tokom 1860. godine je u još nekoliko navrata posjetio Evropu, ovaj put sa drugom ženom, Anom Svitkinom, koju je upoznao kao daktilografa pri stvaranju romana "Kockar" i koja mu je donijela porodični mir i sreću, postala majka njegove djece, te ga odvikla od kockarske zavisnosti. 

Najznačajnija djela

U velike romane Dostojevskog ubraja se "Zločin i kazna" (1866), njegovo tehnički najsavršenije djelo, o ideološki motivisanom ubistvu sa glavnim likom Rodionom Raskoljnikovim, prototipom Ničeovog natčovjeka, slomljenim u nihilizmu i spasenim ljubavlju prostitutke, svetice Sonje Marmeladove, kao i "Idiot" (1868), u kojem je Dostojevski dao lik "fatalne žene" Nastasje Filipovne (oblikovan prema sjećanju na prvu

suprugu), te hristoliki lik kneza Miškina, pokušaj portreta neuslovnog dobra. Jedno od najznačajnijih djela su i "Demoni" (1872),  roman koji je najviše u stilu Dostojevskog, o grupi nihilističkih revolucionara, djelo metafizičke aure u ruhu prvog modernog političkog romana, "Mladić" (1875), ruska verzija njemačkog vaspitnog romana, koji karakteristično vrije skandaloznim i nevezanim događajima. Najopsežnije i njegovo najveće djelo je "Braća Karamazovi" (1881), formalno o patricidu u porodici s ocem (Fjodorom) i četvoro braće (Dimitrijem, Ivanom, Aljošom, Smerdjakovim), roman u kojem je pisac sumirao sve svoje opsesivne teme i za koji se može reći da mu je glavni "junak" Zlo, oličeno u Satanu, ali pobijeđeno porukom nade u vaskrsnuće i vječni život.

Smrt i uticaj

Dostojevski je umro 9. februara 1881. godine, iznenada, poslije krvarenja uzrokovanog epileptičnim napadom. Život mu je u posljednjim godinama bio sređen i može se reći da se oslobodio materijalne oskudice i nevolja koje su ga pratile veći dio života. Najveću predsmrtnu slavu je postigao znamenitim govorom na otkrivanju spomenika Puškinu.

Sahrana

Fjodoru Dostojevskom priređena je veličanstvena sahrana kojoj  je, prema procjenama policije, prisustvovalo od 60.000 do 100.000 ljudi,

studentske omladine, običnih građana i svih slojeva društva. Sama sahrana pretvorila se u demonstracije protiv carizma, uprkos piščevom dvosmislenom stavu prema cijelom pitanju. Sahranjen je, protiv svoje želje, kraj dvorskog pjesnika Žukovskog, a ne uz grob prijatelja Njekrasova, pjesnika "tuge i osvete".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.