Od ruku sam noge napravila

Samo dvije godine Julka je hodala svojim nogama, kao sav normalan svijet, a onda je paraliza učinila svoje, pogrbila je i osudila da do kraja života puže kao dijete od šest mjeseci.

"Od ruku sam noge napravila", kaže starica.

- U četvrtoj  godine sam dobila paralizu, ne mogu da ispravim noge u koljenima, pa hodam četvoronoške skoro na rukama. Koljena su mi poderana kao stara hrastova kora a neki dobri ljudi su mi, još kad sam bila djevojka, da ne derem i krvarim dlanove napravili drvene nanule koje stavljam na ruke i tako "hodam", priča Julka.

Ona s gorčinom u glasu primjećuje  "da isan za života podere bar pedesetak pari opanaka ili cipela a ona samo jedne svoje nanule nosi još od djevojačkih dana.

- Rekla sam da mi ih u u kovčeg stave kad umrem i preselim se na onaj svijet - kaže starica.

Zapamtila je Julka da su joj pričali "da dok je još na nogama hodila" da joj braća Vitomir, Radomir i Milan "u nekom ratu pogiboše", s radošću se sjeća majke "koja je prije 37 godina zauvijek ostavila", snahe koja je "svojim putem otišla", a ona onda ostala sama da 42 godine bitiše kao vuk samotnjak.

- Vidiš kakva sam stara i nejaka, ni pišljiva boba ne vrijedim. A bila sam jedra i mlada, željna ludosti i života, zanimljiva posla i djevojačke zabave. S momcima sam na sijela, svadbe i ispraćaje išla kad su me roditelji puštali. Umjela sam i zapjevati s momcima, ječala su Štrpca kad bi se moje grlo raspjevalo - prisjeća se Julka.

Jedan od njenih komšija Dušan Gazdić kaže da su momci nizbrdo prema Štrpcima, a to je najdalje mjesto koje je u životu upoznala, Julku nosili samo da se ne bi mučila i puzala za njima četvoronoške.

- Bila je vrijedna, čak je imala i svoj vrt pored kuće u kome je gajila povrće, sama je cijepala drva na drvljaniku a vodu je sa izvora donosila u kantici koju je držala u zubima dok je puzala četvoronoške - kaže Gazdić.

I onda je došao rat u kome svako svoju brigu brine. Komšije ipak nisu zaboravile staricu kad su zbog ratnih dejstava morali napustiti svoje kuće i selo. Zvali su je da i ona ide - Julka je odlučila da ostane.

- Svi pobjegli preko rijeke u Srbiju. Kud ću s njima, da sam im samo na smetnji. Sedam dana se nisam skidala i izuvala, strah me je bilo. Ušuškam se u ponjave, napolju puca, sijeva, pa se sve utiša. Najgora je tišina. Stavim sjekiricu pored kreveta, kao to mi je oružje , pa čekam jutro. Ujutro pusto selo, ni pas da zalaje - priča Julka svoje doživljaje iz posljednjeg rata.

Starica iz Pleme se skoro cijelog života borila da preživi. Bila je zadovoljna ako ima parče hljeba a s hljebom, kaže, - daj Bože. Ona koja je osuđena na vječitu samoću i ograničen prostor svjesna je, veli, da "tuđa ruka svrab ne češe" i "teško loncu čekajući iz sela začinu".

- Sad mi je najveća hrana, ujutro dvije kafe i četiri keksa. Za ručak hljeba i ako šta ima s njim a uveče - smoki. Eto, od toga ja živim - jada se starica.

Komšija Milojko Pantović kaže da je sigurno bilo dana kad starica zaista nije imala šta da jede ali to nije  govorila. Komšiluk pomaže stalno ali svako ima svoju brigu i probleme. Prva Julkina komšinica Rada Pantović prva joj pritiče u pomoć i računa je kao svoje čeljade.

- Bilo mi je proljetos dogorjelo do nokata. Nisam imala ni grama brašna da ukuvam hljeb a nikog nema da mi pomogne. Na moje zapomaganje iz onog centra iz Rudog poslali mi brašna. I tako još jednom prekostah - govori starica.

Soba u kojoj starica provodi svoje samačke dane čista kao suza. Na zidu ikona Svetog Đorđa.

- Pred Božić u ovoj samoći zapalim svijeću, prekrstim se i pomolim Bogu. Ujutro mi dođe položajnik. Ako imam rakije častim ga, ako nemam, šta ću. Na Božić je isto tako. Donesu komšije parče pečenice da se omrsim - ispovijeda se starica.

Baka Julka ne zna u pare, zna samo za "crvenu" i "crnu" mraku. Crna mraka, novčanica od 20 KM, je najveća para koju je u životu imala u rukama.

Ona ne zna ko je predsjednik države u kojoj živi.

Starica iz zabačenog sela kod Rudog sa strepnjom očekuje da sjeverac zlokobno zafijuče iznad naherenog odžaka njene limom pokrivene kuće na kraju sela. Ako se niko ne smiluje da nabavi, iscijepa i unese drva u njenu kuću između starih okvira prozora, rasklimanih vrata sa praistorijskim kvakama uvući će se hladnoća u sobu i njene staračke kosti. Tada njen vjerni drug, garavi šporet "fijaker" neće zračiti blagotvornu toplotu.

Julka je posljednjih godina, kad je i ruke izdaju i jedva prepuže da gostu vrata otvori, pomirena sa svojom bespomoćnošću. Ona misli "da ispašta nečije grijehe. Sve  dok je Bog sebi ne pribere".

Lična karta

Julka Bandović iz sela Pleme kod Rudog, u stvari, administrativno i ne postoji. Nikad nije imala ličnu kartu, nikad nije glasala, nema penziju. Ima samo komšinicu Radu, "koja joj kolut pite donese", crkvu u Štrpcima koja joj pomaže, komšije Pantoviće koji najviše brinu o njoj . Prije tri, četiri godine nabavili su joj televizor pa "malo zaviri u svijet dalje od kućnog praga i svog sela Pleme".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.