Od džinovskih glogova do Pančićeve omorike

Na Borikama to su stara i mlada mečija lijeska, stoljetni borovi i džin glogovi. Tu je i Pančićeva omorika na više lokaliteta, stoljetni hrast cer, a tek koliko je najrjeđih vrsta biljnog svijeta kao što su sase, žuti jedić i mnoge druge.

Mečija lijeska kao endemsko drvo stoljećima je prisutno u ovom kraju. Đorđo Đuran, dugogodišnji glavni vrtlar i neimar botaničke bašte Zemaljskog muzeja u Sarajevu i desna ruka poznatog naučnika i publiciste doktora Čedomila Šilića, sa kojim je prepješačio bivšu SFRJ od Triglava do Đevđelije, kaže da su padine planine Sjemeć sa sjeverne, rogatičke i južne, višegradske strane najveći rezervat mečije lijeske u BiH.

Po njima su dobila imena i cijela sela - Lijeska, na Borikama u Rogatici i Donja i Gornja Lijeska u Višegradu.

Na putu Rogatica - Sjemeć - Višegrad, petnaestak kilometara od Rogatice, nalaze se dva raritetna stabla mečije lijeske.

Staro stablo, tvrde stručnjaci, ima više od 460 godova, odnosno godina. Njene dimenzije su impresivne. Visoka je više od deset metara, obim stabla je 4,5 metra, a raspon krošnje više od 15 metara.

Do prije nekoliko godina zub vremena staru lijesku bio je ozbiljno doveo u pitanje i mnogi su joj proricali kraj. Ali tako, priča inženjer šumarstva Nebojša Šubara, nisu mislili u Šumskom gazdinstvu "Sjemeć" iz Rogatice.

Dovezli su nekoliko kamiona đubreta, isjekli šiblje i ogradili je. Na njihovo i zadovoljstvo svih ljubitelja prirode, stara lijeska se preporodila. Dobila je novu snagu i ponovo plijeni ljepotom i gracioznošću.

Samo dvadesetak metara od stare raste samonikla, njena "kćerka" - mlada lijeska, koja je već zasjenila "majku". Naučnici i seljani iz Lijeske i okoline tvrde da je mlađa lijeska stara oko 80 godina, ali je po raskoši i obliku krošnje znatno atraktivnija od stare.

Ona je vrlo često predmet posmatranja mnogih znatiželjnika, pogotovo u vrijeme branja plodova ove biljke. Mnogi njene lješnike ponesu sa željom da je posade i tako dođu do svojih lijeski. To je, priča se, malo kome pošlo za rukom jer lijeska može da raste samo u rejonu Sjemeća. Đorđe Đuran tako ne misli. Po njemu, treba samo odabrati zdrave sjemenke i dobro pripremiti zemljište.

Na području Rogatice na više lokaliteta raste i poznata Pančićeva omorika, odnosno Serbische Fichte, kako kažu Nijemci, ili Serbian Spruce po Englezima. Srpskom je, tvrdi Đuran, zovu i Italijani, Rusi i Francuzi.

Šumari u Rogatici utvrdili su da Pančićeva omorika ima staništa u predjelu Mehre na Sjemeću, Golom vrhu na Vrataru u Žepi, na čak 30 hektara u rejonu Panjak i Javor planini, u Dobratuši, Brloškim stijenama i Novom brdu na Tesli i planini na padinama Bokšanice sa žepske strane.

Pančićeva omorika je i izuzetno lijepo parkovsko drvo. U Rogatici su to davno primijetili i zato se ovo atraktivno drvo nalazi u parku ispred opštine i Spomen-sobe poginulim borcima posljednjeg Odbrambeno-otadžbinskog rata, u krugu Šumskog gazdinstva "Sjemeć", obdaništa i više privatnih dvorišta.

Ljepota Pančićeve ili Srpske omorike neobično se cijeni i u inostranstvu. Đorđe Đuran priča da su mnogi stranci dok je on radio u Zemaljskom muzeju u Sarajevu tražili sjemenku više ne bi li u svojim baštama, vrtovima i parkovima imali ovo jedinstveno četinarsko drvo.

Hodajući područjem rogatičke opštine Đuran je u selu Sjeversko naišao i na jedinstveno stablo bijelog gloga.

- Većeg stabla i krošnje ranije nisam vidio, iako su biljke moja opsesija više od 50 godina. Naprosto, to je džin u svojoj porodici - kazuje Đuran.

Ovo područje je poznato i po svojim borovima. Po njima su, bez dileme, i Borike dobile ime. U centru ovog mjesnog područja još uvijek je, pričaju Boričani, bor sa koga se oglašavalo crkveno zvono u vrijeme gradnje boričke crkve od davne 1906. do osveštanja 1910. godine.

U bogatu floru ovog područja, priča Đuran, spada i biljka planinska sasa. Za ovu rijetku biljku mnogi su čuli, ali je nisu imali prilike "uživo" vidjeti i imati u rukama. Ovdje ona ima više staništa i mještani je zovu šukundjed. Mnogi joj pridaju magijska svojstva, a time se, kaže Đuran, samo potvrđuje legenda da sasa i priča o njoj potiče iz vremena praistorije i da je kao prvi proljećni cvijet sa upadljivom ljepotom bila kultna biljka ilirskog plemena Autarijati koje je naseljavalo ovo područje. Otuda i njeno prisustvo na mjestima za koja se zna da su bila praistorijska naselja, kamene gromade, kao i na grobljima naroda koji su nekada davno živjeli u ovim krajevima.

Prema mišljenju ovog ljubitelja prirode, o šukundjedu, pored botaničara, trebalo bi više da govore istoričari i arheolozi, jer je, po nekim saznanjima ova biljka i u grobove stavljana.

Pošto se ne da presađivati ispada da je biljka samo za određene krajeve i zbog toga, najvjerovatnije, nije do kraja naučno ispitana i nema je u većini atlasa drveća, grmlja i cvijeća, iako je veoma interesantna i ljepotom stabljike i cvijeta izaziva divljenje.

Rogatica, posebno kanjoni Rakitnice, Žepe i Prače, obiluje i nizom drugih rijetkih biljaka.

Tu se može sresti žuta niska perunika, endem Balkana. Tu je i zlatnožuta divizma, derventski različak, kao reliktna biljka koja je preživjela i ledeno doba, rašljika, vrijesak, crnocvjetna čemerika, žutocvjetna čuvarkuća i niz drugih biljaka čije je stanište kamenjar.

Legenda

Magičnu moć i ljekovitost planinskoj sasi (šukundjedu) davali su i neki narodni vidari. Tako je narodni vidar Von Stork, kao lični ljekar Marije Terezije, 1771. hvalio tu biljku kao lijek protiv sive mrene (katarakte), sljepila i melanholije.

Žuti jeduć

U rogatičkom kraju raste i žuti jedić. Za njega kažu da je najotrovnija biljka i da je otrov iz nje poslužio Parisu da ubije Ahila pogodivši ga strijelom u jedino ranjivo mjesto - petu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.