Nikola Pejaković: Politiku protjerati iz kulture

Ovo je u intervjuu za "Glas Srpske" rekao reditelj, glumac, scenarista i muzičar Nikola Pejaković, koji je režirao novu predstavu Narodnog pozorišta Republike Srpske "Povratak", premijerno izvedenu u utorak. 

Ne može se svaki kutak pokriti činovnicima i aparatčicima. Treba ostaviti neka mjesta, ključna mjesta, onima koji znaju posao. 

* GLAS: Potpisujete režiju za novu predstavu "Povratak" Harolda Pintera. Rekli ste da je to, na neki način, omaž gradskim sitnim lopovima, koje ste i sami poznavali tokom svog odrastanja u banjolučkom naselju Čaire. Kakva osjećanja danas bude u Vama sjećanja na ta vremena?

PEJAKOVIĆ: Znate, mi smo bili radnička djeca, naši roditelji su bili neka, recimo, niža srednja klasa, odrastali smo u jednom lošem sistemu, ali, paradoksalno, taj sistem nam je podario jedno srećno djetinjstvo. Igrao se fudbal na ulici, vozile trokolice, kupalo u Vrbasu, igrao se raub, kralo se sitno, po samoposlugama, pio se "zvečevo" konjak, svirale se meksičke pjesmice i bluz standardi… Nostalgija je slatka bolest. Čaire, školsko igralište "Filip Macura" škole, iza i oko Gimnazije, Aleja, Bulevar… tuda smo se muvali, to je naš prostor, naš Sanset bulevar, naš Beverli Hils, naš Pekam, naš Grinič Vilidž… I zato sam ja, u "Povratku", taj prostor označio kao našu galaksiju, naš svemir… Nisam ja te ljude gledao sa strane, ja sam bio dio tih ljudi, život nas je odveo na različite puteve, ali naš početak je bio isti, djetinjstvo je bilo zajedničko…

* GLAS: "Povratak" je bio Vaš izbor. Rekli ste da već dugo želite da postavite svoju adaptaciju ovog komada na pozorišne daske. Šta sve simbolizuje riječ povratak u Vašem životu i karijeri?

PEJAKOVIĆ: Nisam imao spremnu adaptaciju, prosto sam imao želju da radim Pintera, taj tekst, i naslućivao sam ključ, kako ga raditi… Nemam ja osjećaj da je "Povratak" vezan za moj povratak u Banju Luku. Iz Banje Luke nisam nikad ni otišao. Pa čak ni formalno. Ja sam rođen u Jugoslaviji i moj životni prostor su bjelosvjetski hohštapleri razrušili. Mene niko ništa nije pitao, tako da nemam osjećaj da nekom treba da polažem račune ili se pravdam zbog političkih stavova. Ja govorim jezikom kojim sam uvijek i govorio, ja nisam, kao neki, odjednom počeo da sebe nazivam drugim imenom, da jezik kojim govorim nazivam nekim drugim imenom (zamislite taj intelektualni jad i čemer koji iznenada shvata da govori, zamuckuje, nekim drugim jezikom), ja nemam potrebu da prodajem maglu i lažima pokrivam neke druge, veće, laži. Ja nisam nigdje išao, tako da nemam kuda da se vratim. Ja sam uvijek živio na jednom prostoru i za mene je to, i privatno i politički, i danas - jedan prostor. 

* GLAS: Iako je riječ o dva potpuno različita žanra, da li mislite da "Povratak", komad sa teškom tematikom, može osvojiti publiku, kao što je to bio slučaj sa "Narodnim poslanikom", koji je, osim publike, osvojio i brojne festivalske nagrade?

PEJAKOVIĆ: Pozorište ima obavezu da se bavi nečim što je ljudima bitno, nešto što je za ljude pitanje opstanka, i na ličnom i na nivou zajednice. Pozorište je surova institucija, krvav posao, hirurgija duše. Pozorišna predstava je operacija na otvorenom srcu. Pozorišni čin je čista alhemija, direktan prenos života, akrobacija na tankom ledu, lov na neispitanom terenu. Pozorišna predstava je hod po miniranoj njivi, po njivi koja je puna slatkih lubenica, a vi se, ruku pod ruku sa gledaocem, probijate s kraja na kraj, u nadi da ćete se dobro najesti, osladiti, a i ako grune, da nećete ostati osakaćeni ili mrtvi, nego nekim čudom čitavi.

* GLAS: Osim režije, za ovu predstavu ste radili i muziku. Nedavno ste objavili i novi kompakt disk "Kolja", za koji ste rekli da je Vaša ispovijest. Zašto?

PEJAKOVIĆ: Ako me pitate zašto sam rekao da je to ispovijest, onda ću reći da tih osam, devet pjesama koje sam snimio te 2004. predstavljaju jedan zatvoren krug, jedan trenutak sačuvan na disku, nekoliko pjesama koje liče na male ispovijesti. To su kratke, crne, mučne pjesmice, grijesi koji sam uglazbio.

* GLAS: Kakvo mjesto zauzima muzika u Vašem životu?

PEJAKOVIĆ: Pa, pretpostavljate da mi je ona vrlo važna… Rekao bih da mi je muzika nešto o čemu i ne razmišljam, kao što ne razmišljate o disanju, ili, rijetko razmišljate o tome… Gitara je nešto što predstavlja tačku ključanja, instrument koji u meni stvara energiju, vrelinu, paru koja me pokreće. Sviranje je moj svakodnevni trening, nešto bez čega ne prođe dan.

* GLAS: Po čemu se izdvaja ovaj album i da li će imati interesantan put kao pjesma "Haljinica boje lila"?

PEJAKOVIĆ: Haljinica je eksces. Pjesma - slučaj. A ovaj album je moj treći disk, muzika koju sam radio i koja ima svoju prethodnicu i svoj nastavak. Činjenica da ima ljudi koji vole moju muziku i slušaju je, da ima ljudi koji odu na MySpace (www.myspace.com/koljaismakbelogdugmeta) i pogledaju i poslušaju neke nove i stare pjesme, tjeraju me da i dalje javno pokazujem i objavljujem tu muziku.

* GLAS: Koliko je odsustvo kritike u svim oblastima umjetnosti u Republici Srpskoj štetno po produkciju? Da li bi autori bili bolji kada bi neko argumentovano kritikovao njihov rad?

PEJAKOVIĆ: Manjak kritike predstavlja znak da ne postoji sistem. Čim nedostaje jedna karika, znači da je sistem manjkav i da je na sceni stihijsko bavljenje poslom. Bilo kojim, ne samo poslovima iz oblasti kulture. Znate, za sve je potrebna stručnost i dobronamjernost. Mi, nažalost, nemamo ni jedno ni drugo. Naša Republika Srpska je manji entitet ove države, mnogima je trnu u oku, pokušavaju da je skrajnu i da se perfidnom igrom nametne jedan kulturni model, pa čak i jedan jezik i jedna nacija, da se izvrši sarajevizacija čitavog prostora Bosne i Hercegovine. U toj hajci na naše političke i kulturne vođe, najmanje što nam treba su naša razjedinjenost i međusobna trvenja. Insistirajmo na zajedništvu i idejama koje nas drže skupa, stanimo iza ljudi koji su otvoreno na strani naše kulturne tradicije, a, u isto vrijeme, poštuju kulturni identitet drugih naroda u Bosni, shvataju njihov društveni i državni koncept i potrebe, ali ih tumače i podržavaju samo kao dio kulturne i državne slike Bosne i Hercegovine, nikako kao jedini i nepromjenljivi model organizovanja kulturnog života na ovim prostorima.

* GLAS: Koliko su kompetentni ljudi koji kreiraju kulturnu politiku i odlučuju o finansiranju kulturno-umjetničkih programa?

PEJAKOVIĆ: Vidite, ne moraju nosioci političkih funkcija nužno da budu i ljudi od struke, ali moraju da imaju savjetnike i saradnike koji to jesu. Ukoliko ne znaju dovoljno o materiji o kojoj odlučuju, a, u isto vrijeme, ne znaju ili neće da imaju stručne i kompetentne saradnike, e, tada nastaje problem. Trenutno, ne vidim snage koje mogu da iznjedre značajan rezultat, niti da sistemski urede kulturu. Ali, tu se ne radi samo o ljudima i ljudskim potencijalima. Morate da shvatite da smo mi toliko mala sredina, sa toliko malo kvalitetnog kadra, da, jednostavno, nema potrebe da se dijelimo, nego da svi zapnemo da radimo. Za sve ima posla i svi mogu da urade nešto, ako žele i ako im se pruži prilika. Pa, u našem gradu ima 10-20 ljudi koji se aktivno bave filmom. Svi oni mogu i treba da urade nešto. Kvalitet će se sam pokazati, a oni najsposobniji će sami isplivati. Problem nastaje onda kada se uspostavi sistem u kome nema provjetravanja, u kome je nebitno da li ste uspješni ili niste, znate ili ne znate.

Patriota

* GLAS: Kako Vi vidite kulturu Republike Srpske, generalno?

PEJAKOVIĆ: Vidim je u rukama umjetnika koji su značajna imena i stvaraoci kojima se ugled i uticaj ne završavaju na granicama mjesne zajednice Česma... Vidim je u rukama onih koji znaju i hoće, onih koji mogu i žele. Vidim je u rukama dobronamjernih ljudi. Ljudi bez sujete i bez želje da, kada dođu na položaj i funkciju, ilegalno uvećaju prihode i izvrše prvobitnu akumulaciju sopstvenog kapitala. Vidim ih u rukama patriota!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.