Neobična životna priča Ise Orlovića, štimera klavira od Pariza do Njujorka: Drhtao od treme pred Oskarom Pitersonom

Ovim riječima za “Glas Srpske” započinje svoju životnu i krajnje neobičnu priču Isa Orlović, koji je radni vijek proveo štimajući klavire u Parizu i Njujorku. Za taj posao nikada se nije školovao, a krenuo je slučajno da ga radi, zahvaljujući sluhu koji je naslijedio od oca, ali koji je “probuđen” tek kada je njegov najstariji sin počeo da svira klavir.

- Uz sinovljevog profesora klavira i nekoliko štimera brzo sam savladao osnove posla koji sam vremenom usavršavao - ističe Orlović, koji je dugo štimovao klavire u Francuskoj, a kada se sa suprugom Luci i djecom odselio u Ameriku, nastavio je sa tim poslom i tamo.

- Po desetak klavira dnevno sam radio, a jedan donese 100-150 dolara za sat. Na meni je bilo koliko ću dnevno uraditi. Dok sam štimovao klavire za kraljicu Elizabetu, jednom sam kapetana broda pitao zašto su od tolikih finih štimera iz Njujorka izabrali mene. On se nasmijao i rekao “Gospodine Orloviću, kad tražimo informaciju o nekome, pitamo Skotland jard” - priča Isa i objašnjava da na kraljičinom brodu ima sedam klavira, koji se nalaze u sedam različitih soba i jedna koncertna sala.

Kada je radio za američke predizborne skupove, bilo je mnogo posla, jer su angažovane stotine ljudi, i svaki instrument morao je da bude odsviran kao jedan. No, najveća trema bila mu je raditi za čuvenog Oskara Pitersona.

-  Biti štimer Pitersonu je velika čast. Takav talenat, takav sluh. Uh! Njegov klavir je morao da bude perfektan. To je bilo više od treme, to se ledi krv, prsti drhte - ističe uzbuđeno Orlović.

On se prisjetio i kako je Piterson jednom naručio da mu isporuče klavir za koncert u Njujorku koji je trebalo da održi za radio stanicu.

- Takav posao značio je za moju firmu nekoliko desetina hiljada dolara. Isporučujemo mu najbolji klavir, od 60.000 dolara. On sjeda za njega i kaže, nije dobar. Neće da svira, hoće drugi. Jurim tamo, gdje imam samo sat vremena da ga naštimam. Klavir od 240 žica, gdje sve i jedna moraju biti u harmoniji. To je bilo uzbudljivo i stresno - priznaje Isa.

Državni neprijatelj

Isa se nije samo “borio” sa klavirima. Život njegove porodice i njega, uvijek je bio buran.

- Moj otac Ilija rođen je krajem 19. vijeka u selu Brlog, u Lici, koja je tada bila dio Austrougarske monarhije - započinje sagu o porodici ovaj vrsni klavirštimer, koji je nedavno boravio u Banjaluci i Novom Sadu, u koji dolazi posljednjih nekoliko godina kako bi povratio nepravedno oduzetu imovinu i ispunio očev zavjet. Pred kraj života otac mu je rekao da ako uspije dobiti porodično nasljeđe u Žedniku, tamo napravi bolnicu.

- Bila je to njegova želja koju bih htio ispuniti. Postupak nije okončan, rekli su mi da nije moguć povraćaj zemlje u Novom Žedniku, već u Malom Beogradu, što mijenja smisao očeve želje, jer je htio žiteljima u Novom Žedniku, gde se i on skućio da ostavi bolnicu -  kazuje Isa.

Pokretanju postupka za povrat imovine prethodio je drugi - proces očeve rehabilitacije pošto su ga komunisti proglasili narodnim neprijateljem i osudili na smrt na bazi čega im je sve oduzeto. Postupak je okončan 2015. godine u Višem sudu u Subotici, a nepravda koja je Isinom ocu Iliji Orloviću i porodici nanijeta, posthumno je ispravljena.

Za životni put Isinog oca Ilije Orlovića, a samim tim i njegovo 15 djece, u najmanju ruku može reći da podsjeća na pravi filmski scenario. On se kao i mnogi Ličani trbuhom za kruhom uoči Prvog svjetskog rata, mlad zaputio preko okeana u Ameriku. Zadojen rodoljubljem, vratio se u otadžbinu i kao dobrovoljac učestvovao u Velikom ratu i proboju Solunskog fronta, za šta je nagrađen od kralja imanjem u Novom Žedniku. Golgota Orlovića u kojoj su po ocjeni Ise, komunisti vodili glavnu riječ, počela je na početku Drugog svjetskog rata, a nastavljena i poslije njega. 

- Domaći komunisti u Novom Žedniku su nas optužili mađarskoj vojsci da pripremamo pobunu protiv njih i imamo oružje, koje su nam podmetnuli, pa je prijeki sud osudio cijelu familiju na strijeljanje. Od sigurne pogibije spasila nas je komšinica Mađarica koja se zauzela za nas. Spasilo nas je to što je moja majka na svojim grudima othranila nekoliko djece te Mađarice. Ipak, morali smo napustiti Bačku. U tom trenutku bilo nas je devetoro djece i deseto na putu, od 15, koliko je majka rodila. Dobili smo rok od 48 sati da napustimo Žednik i nemajući kud, krenuli smo ka Brlogu. Propusnica koju smo od Mađara dobili na njemačkom jeziku, što je majka izdejstvovala, spasla nas je i od sudbine koju su drugi iz tog konvoja u Zagrebu doživjeli, ali nam je i navukla nevolju na vrat, jer su nas zbog nje sumnjičili za saradnju sa Nijemcima - priča Isa.

Četiri godine rata provode u Brlogu, gdje je njegov najstariji brat, kako kaže, stradao od partizanske ruke, pa cijela porodica pokušava otići za Ameriku. Ljuta zima ih sprečava u tome, mada dvojica najstarijih Ilijinih sinova, Momčilo i Vojin uspijevaju da se tad domognu Amerike. Ostatak familije uputio se u Novi Žednik, odakle su nekoliko godina ranije protjerani ne sluteći da ih ponovo isto čeka.

- Živjeli smo kako smo mogli. Otac je, skrivajući se izbjegao smrtnu kaznu, mada da su oni htjeli to da sprovedu, ne bismo ih mi koji smo ga skrivali, spriječili u tome - priča Isa o poslijeratnom životu na ognjištu.

Godine 1952. odlučili smo da se vratimo u Brlog, ali ne sa namjerom da tamo živimo nego da se približimo mogućnosti da odemo iz Jugoslavije.

- Uspjeli smo da se prebacimo u Rijeku, gde smo dočekali 1962. godinu, koja je za nas bila prekretnica. Na osnovu članka u novinama gdje Aleksandar Ranković kaže “da svaki građanin Jugoslavije koji želi pasoš ima pravo da ga zatraži i dobije odgovor za nekoliko dana”, otišli smo do tadašnjeg predsjednika opštine Rijeka Eda Jardasa i zatražili ih. Bio je presedan u to vrijeme da se 13 -14 pasoša izda jednoj porodici u danu. Tako se naša porodica, na čelu sa šezdesetšestogodišnjim Ilijom te iselila u Pariz - zaključuje on.

Ljubav i knjige

Isa je sa sestrom Radmilom u Rijeci studirao medicinu, ali se po dolasku u Pariz odrekao školovanja u njenu korist. Tada je radio šta je stigao, a na poslovima tehničara u bolnici, upoznao je i instumentarku Lusi Maraval sa kojom se oženio. Njihova ljubav i razumijevanje nadjačali su sve prepreke, a oni su danas primjer toga da su godine i kilometri samo broj.

Zajedno pišu, putuju i žele narodu u Srbiji u Republici Srpskoj da ostave nešto što će zauvijek trajati - njihove knjige. Isa Orlović je napisao “Prasvemir” i “Moć volje” koja je posvećena upravo njegovom ocu, dok je Luci autor “Budilnika večnosti”.

- Mi naše knjige ne prodajemo. Namjeravamo sve pokloniti našem narodu na ovim prostorima - poručili su za kraj.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.