Neobična sudbina vodenica i potočara u Semberiji i u Podrinju

Ranije je u Semberiji i u Podrinju bilo na desetine vodenica - velikih na vodama Save i Drine, a manjih, potočara, na ostalim vodotocima i jazovima. One velike bile su na obali povezane za drveće ili šipove debelim čeličnim užadima i do njih je vodila platica, mali drveni most sa rukohvatom, koji se, zavisno od vodostaja, mogao podizati i spuštati.

U najvećem broju vodenice seljaci su zajednički gradili i, zavisno od udjela u tome, dobijali su i broj dana u mjesecu u kojima su uzimali ušur za sebe. Na potocima i jazovima dio u vodenici i red da je koriste imali su i oni kroz čija je imanja išao kanal (jaz) sa vodom do vodeničnog kola.

Vodenice na Drini i Savi građene su od masivnog hrastovog drveta, koje može dugo biti u vodi i plutale su na rijeci. One na potocima, u donjem dijelu, na koji su se oslanjale, ukopavane su u obalu. Pravljene su od kamena, a gornji dio, gdje je bilo vodeničko kamenje i soba za vodeničara, građen im je od hrastovine ili je zidan ciglom.

Ravničari su vodenično kamenje pravili od najboljeg kamena, najčešće od granita iskopanog u Radalju, podno Šarene bukve u malozvorničkoj opštini, zatim od onog iz Aranđelovca ili iz nekog većeg kamenoloma na Majevici. Danima su ih obrađivali najbolji majstori klesari i dugo ih isprobavali sve dok ispod njih ne pođe najsitnije projino brašno.

Vrijeme je učinilo svoje. Najprije parni, a potom i moderni električni mlinovi, koji dnevno samelju desetine tona pšenice i drugih žitarica, potisnuli su vodenice.

Ostalo je sada samo da se pripovijeda o vodenicama, životu u njima, pomeljarima i vodeničarima, vilama i vilenjacima, povodnjima, sušama i gladnim godinama, isto kao i o gumnima, gdje je vršena pšenica, ječam i zob, o lokomobilama, drešovima, kućnim ognjištima, verigama, pekarama poljakama i drugim, nekada nezaobilaznim i neophodnim objektima i alatima u domaćinstvima, koji su jedino ostali u sjećanju najstarijih ljudi ovog kraja.

Jedna od posljednjih drinki koja je mljela brašno za ljude sa obje obale Drine bila je u Donjem Šepku, stotinu metara uzvodno od gracioznog mosta između Loznice i Šepka. Dugo je odolijevala bujicama, ledu, vjetrovima i suncu, ali ju je dotukla ljudska nebriga - jedne zime naprosto je nestala. Vremenom su zarasli i prilazi mjestu gdje je nekada ona bila, a onda su joj proširivanjem i asfaltiranjem puta pored rijeke zbrisani svi tragovi.

Vodenice na Savi i Drini, a naročito ove druge, imale su značajno mjesto i ulogu u životu i opstanku naših predaka. Bile su hraniteljke i skrovišta, zborišta i vojišta, skupštine i bolnice, javke i putokazi, učionice i megdaništa. Vodeničari su uvijek bili najvispreniji i najtajanstveniji ljudi, pouzdani, izdržljivi i pribrani u svakoj prilici. Od svih koji su mljeli i bili na vodi ipak je ostao najpoznatiji Deva, vodeničar iz Mačvanskih lugova, negdje oko Crne Bare i Crnobarskog Salaša, koga pominje i Janko Veselinović u svojim djelima.

Znanim i tajnim stazama i bogazama vodenicama su dolazili hajduci i bećari sa lađa i dereglija, osvetnici i oni što praštaju, dužnici i povjerioci, junoše i djevojke, panduri i žandarmi, finansi i graničari, bjegunci i gonioci, gatare i čarobnjaci - čudan svijet skupljen s koca i konopca, bezimen i tajnovit. Dolazili su i čestiti domaćini, vjerne ali i uspaljene snaše, uzavreli momci i sijede mudre glave, kmetovi i knezovi - svako koga je put vodio ovim mjestima.

Zbog svega toga vremenom su i ispredene čudesne priče i legende o vodenicama i njihovim posjetiocima. Pričalo se i o nečastivim - o vampirima, karakonyulama, vilama, vilinskim kolima, nestalim svatovima, iščezlim svjetovima, povodnjima i pogibanijama...

Priče i legende prenošene su s koljena na koljeno. Vremenom su im pripovjedači uvijek dodavali nešto novo, neko im je opet oduzimao, ali i ovo što je o njima upamćeno dosta svjedoči o jednom vremenu, ne tako davnom, o ljudima i zbivanjima u ravnici, na pobrđu Majevice i Gučeva i na rijekama.

Samo su u to vrijeme mjesec, zvijezde i oblaci, voda i vodeničar, čamac i veslo znali sve tajne: ljubavne, političke, vojne - nikada nisu odavane, čak ni pod najtežim mukama. Na rijekama i u vodenicama mogli su opstajati samo najtvrđi.

Vodenice su bile jedina mjesta gdje se, zbog buke čeketala i vode, moralo glasno govoriti. Zato je i većina vodeničara bila gluva ili se pravila da ne čuje, jer im je to u opasnim situacijama bila osobina koja im spasavala glavu.

Vodeničari uglavnom nisu bili vlasnici niti poredovnici vodenica. Mljeli su kao najamnici. Kažu da su to najčešće bili ljudi bez roda i poroda, samotnjaci, kojima je vodeničarska sobica, njen tvrdi ležaj (jer mlinar ne smije udobno spavati zbog iznenadnih voda i noćne meljave), ognjište i malo preobuke okačene o klinovima na zidu - bilo sve što su imali. Većinu su i sahranjivali kod vodenica, jer im je malo ko znao ko su i odakle su. Znali su ovi neobični ljudi sve gazove na rijeci, sve staze i puteljke, sve prečice i putokaze, plandišta i molitvišta. Vodeničari - povjerljivi, tajnoviti, gluvi i nijemi kada je opasno, a veseli i pričljivi kada opasnost mine.

U pričama o natprirodnim silama: vampirima, vješticama, vilama, vilenjacima i drugim nečastivim prednjače one o vampirima, jer se i pri samom njihovom pomenu ljudima ledila krv u žilama, a oni su i najčešće kolali oko vodenica.

Svaki dio u vodenici ima svoj naziv. Vuk Karayić, radeći na svom Rječniku, među prvim pojmovima unosio je u njega one o vodenici, jer je u njima i prva slova naučio na Žeraviji u Tršiću. Tako se sanduk u koje se skuplja brašno koje ispada pri meljavi zove mučnjak, kolo koje okreće voda zove se, naprosto, kolo ili vreteno, a ono se oslanja na kobilu, pomoću koje se podešava sitnija ili krupnija meljava. Žito se sipa u koš, a drvena daščica koja pomaže da ono ravnomjerno ide među kamenje zove se čeketalo. Ono stvara, zajedno sa pljuskanjem vode na kolu, najveću buku u vodenici. Najbolje brašno, koje se zaustavlja oko gornjeg kamena, zove se paspalj. Tu su još pojmovi tumbas, drot, brod, varićak, poredovnik, ušur i drugi.

Na vodeničnim ognjištima uvijek je bilo žara, pa ko kuvao, ko pekao, ko se grijao - vatre je uvijek bilo. A tek što se dobro jelo u vodenicama! Pogača i proja iz vodenica bile su glasovite, naročito ispod peke, kada su vruće. Gotovili su se uštipci, kajgane, cicvare, čorbe, kačamak, pasulj prebranac, pite i gibanice, pa riba (suva i svježa). Bilo je sira, kajmaka, pršuta, lubenica, dinja, krušaka, suvih šljiva...

Bilo je i nevolja oko vodenica. Najveće su one kada neko upadne u vodu, pa ga uhvati vodenično kolo i povuče sa sobom u krug. U narodu je ostala zbog toga i uzrečica: "Ko prođe kroz vodenično kolo i preživi, savladao je sve nevolje ovoga svijeta". Smatralo se, naime, da - ko preživi prolazak kroz vodenično kolo, više do kraja života neće imati teškoća. Nije upamćeno da je neko preživio tako nešto.

Upamćeno je još da, osim u zlim vremenima, kada su nailazili zulumćari, kod vodenica, kao i na gumnima (mjestima gdje se vršeno žito), nije bilo kavge, srye niti velikih zamjeranja. To su bila mjesta gdje se mljelo brašno za hljeb nasušni, a on je za ljude iz ravnice između dvije rijeke uvijek bio svetinja. Bez obzira na to kako su i radi čega dolazili vodenicama, svi su od njih odlazili posve čista srca.

Mlinar

Najgluvlji vodeničar koji se ikada mogao sresti pored rijeka Save i Drine bio je jedan čiča u maloj potočari na rječici Tavni, pedesetak metara uzvodno od puta Zvornik - Bijeljina, između Pilice i Batra. Vodenica je imala devetnaest poredovnika, a čiča je skoro sav život proveo u mlinu i ogluvio. Ni mimika ni prebrajanje prstima, niti slova na papiru nisu mu pomagali da se sporazumije sa pomeljarima. Čiča je ipak bio najsposobniji mlinar uz drinske strane i niz njih.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.