Neobičan i rijedak običaj seljaka u Vukovom zavičaju
Jadar je zatalasan kao široko more. Špartaju ga putevi, staze i bogaze. Pored njih nižu se kuće, povijaju grane voća od bogata ploda, zveče medenice - pitomina.
Ljudi će ovdje namjerniku pripovijedati da su Tronošu izgradili Jugovići, ali zvanična istoriografija tvrdi da je gradnju manastira počeo kralj Dragutin, a da ga je 1317. godine završila njegova žena Katelina.
Opet preplet istorije i mašte. Da nije "Tronoškog rodoslova", koji služi kao pomoć učenju srpske istorije, moglo bi se povjerovati Jadranima da su manastir gradili baš Jugovići. Pripovijeda se da je, navodno, ovu Jugovića zadužbinu iz 1388. godine prvi obnovio 1721. godine arhimandrit Metodije.
Cio Jadar je i sada za priču i istoriju, a jedna od njih mogla bi da počne prikupljanjem voska za tronoške svijeće, a nastaviti njihovim livenjem i nošenjem - to je jedinstven i neobičan običaj u pravoslavnom svijetu i ima dugu tradiciju.
Ne zna se tačno kada su ratari Tršića i Korenite, u Jadru, te Zajače i Paskovca, u Rađevini, počeli praviti ove velike svijeće od čistog voska i kao svetinje ih donositi manastiru. Pretpostavlja se da je to bilo davno, kada je njihove pretke na to natjerala neka velika nevolja - rat, grad, suša, glad ili nešto slično. Stari su započeli ovaj običaj, a mlađi ga nastavljaju.
Na Veliki četvrtak kreću dvije povorke ka Tronoši. U njima i staro i mlado, sve što može hodati. Tačno u šesnaest časova, nakon što ratari obnesu svoje svijeće oko crkvice, posvećene svetom Pantelejmonu, nedaleko od Tronoše, obje istovremeno stižu pred manastirske dveri.
- Čin obnošenja svijeća oko ove kapele prati velika masa ljudi, koja se već od jutra počinje okupljati. Najviše je ratara, čestitih domaćina, ali ima i znatiželjnika i pobožna svijeta sa drugih strana. Kada se oglase manastirska zvona, povorka sa svijećama ulazi u manastirsko dvorište, a nose ih najbolji ratari, mladi i drčni ljudi, koji, kao po komandi, svečano i pobožno, korak po korak, idu ka svojoj svetinji. Za njima vjernici i gosti. U manastiru Tronoši prvo se vrši osveštavanje svijeća, a predveče, kada počinje veliko bdenije, najvredniji domaćini pale svijeće, koje gore sve vrijeme bogosluženja, kazuje otac Nikolaj.
Ratari ih pale tokom godine nedjeljom i o velikim pravoslavnim praznicima, o svecima zaštinicima ovih sela i u drugim svečanim prigodama. I u samom manastiru, pod njegovim svodovima i pred ikonostasom, ratarske svijeće su impozantne - oko sebe šire miomiris voska.
Plamen obje svijeće, kada god da se one pale, uvijek je ujednačen, miran i zlatne je boje, jer se i fitilji za njih posebno pripremaju i ispredaju. Čist vosak nikada ne suzi, jer je blagosloven je.
Ratari, vjernici i ljudi dobre volje iz svih krajeva dolaze tronoškim svijećama na hodočašće, pa pale pored njih svoje male voštanice.
Vosak
Svijeće su teške tačno po pedeset kilograma i od čistog su voska. Jednu prave domaćini Tršića i Korenite i ona se postavlja sa desne strane manastirskog oltara, a druga iz Zajače i Paskovca stoji sa lijeve strane. Vosak seljaci počinju prikupljati odmah iza Božića kako bi ga bilo dovoljno do Velike srijede, do dana kada ih prave, a nose ih sutradan na Veliki četvrtak do manastira, kaže o ovom običaju starješina manastira Tronoše arhimandrit Nikolaj.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
