Nema Tita do Tita
"Tito je umro, ali njegov mit živi i danas", osnovna je poruka filma finske rediteljke Mire Erdevicki, u kom ona pokušava da razjasni i rasvijetli fenomen kulta bivšeg jugoslovenskog predsjednika. Dokazati ovu tvrdnju autorka se trudi od prvog do posljednjeg trenutka filma, iako je krajnji rezultat, mora se reći - tek osrednji.
Za razliku od mnogih drugih reditelja dokumentarnih filmova koji su obrađivali slične teme, Erdevicki svoju priču ne započinje tamo gdje bi to možda bilo logično ili gdje ona u pravilu ima svoje korijene - u djetinjstvu, u porodici, u raznim događajima iz mladosti koji obično na ovaj ili onaj način utiču na stvaranje ličnosti i kasnijih postupaka i stavova dotične osobe - već mnogo kasnije.
Finska rediteljka početak stvaranja mita o Titu datira u dane bitke za Drvar tokom Drugog svjetskog rata, tačnije, 25. maja 1944. kada je ondašnjem partizanskom vođi uspio bijeg iz pećine iznad ovog gradića i to uprkos njemačkoj ofanzivi.
Da je ovaj događaj bio od velike važnosti, nije sporno; Tito je kasnije i sam o ovom danu govorio kao o "danu kada se ponovo rodio" te ga je i proglasio svojim rođendanom.
Kroz događaje od Drugog svjetskog rata sve do danas, Mira Erdevicki nas vodi uglavnom hronološki, snimkama susreta Tita s drugim državnicima, slikama tadašnjeg televizijskog programa i razgovorima sa svjedocima vremena. Između ostalih, sagovornici su Ivan Supek, Mitja Ribičič, Ivan Zvonimir Čičak, Alfred Pal i - Vuk Drašković.
U nešto manje od sat vremena, gledalac tako može djelimično saznati priču o stvaranju SFRJ, strijeljanima na Blajburgu, masovnim grobnicama u slovenačkim šumama, prekidu sa Staljinom i s tim povezanim masovnim čistkama koje su u oko 100.000 slučajeva završile "službenim putovanjima" nepodobnih, a u stvarnosti - na Golom otoku.
Ovaj period dokumentuje razgovor s pokajničkim ispovijestima Mitje Ribičiča (jedan od tadašnjih čelnika slovenačke OZNA-e), s bivšim zarobljenicima spomenutog ostrva, isprepleten sa snimkama u kojima se Tito susreće sa državnicima Zapada koji o stvarnoj situaciji u prijateljskoj i strateški važnoj SFRJ ne znaju i ne žele znati ništa.
Naprotiv, prema navodima Mire Erdevicki, Sjedinjene Američke Države su od početka takozvanog Hladnog rata pa sve do kraja Titove vladavine, Jugoslaviju pomogle sa ukupno 30 milijardi dolara, što je navodno više nego što je u istom periodu od SAD-a dobio cijeli afrički kontinent.
Zahvaljujući ovom novcu, kako se navodi u dokumentarcu, u SFRJ je vladalo blagostanje o kakvom su ostale socijalističke zemlje mogle samo sanjati. Ali, s druge strane, posljedica je bila i sve veće bogaćenje pojedinih partijskih drugova što je 1968. godine i dovelo do prvih poslijeratnih masovnih protesta. Beogradski studenti naime nisu demonstrirali protiv uređenja koje je vladalo, za demokratiju ili neka slična načela ljudskih sloboda, već, naprotiv - za uvođenje strožeg socijalizma.
Poslije događaja iz 1968. godine, u kojima se Tito kao jedini državnik postavio na stranu demonstranata i zapravo uveo neke reforme poput zaustavljanja određenih sloboda tržišta, dokumentarac nas vodi u 1971. godinu, u Hrvatsko proljeće. Snimci iz Lepoglave izmjenjuju se s razgovorom s Ivanom Zvonimirom Čičkom koji navodi da su u onom vremenu "već postojale određene slobode ali samo do određene granice". Istovremeno, beogradska istoričarka Latinka Perović priča kako je u to vrijeme Titov autoritet počeo slabiti.
Kako bi ga barem spolja ponovo ojačao, Tito, odnosno, KPJ 1974. godine donose novi Ustav prema kom su doduše zagarantovane neke nove autonomije ali koji je isto tako Josipa Broza proglasio doživotnim predsjednikom.
Na ovom mjestu se film prvi put malo hrabrije u prikaz Titove ličnosti. Snimcima njegovog govora u kojima pokušava narod Jugoslavije uvjeriti u svoju nesmanjenu popularnost, gledalac konačno dobija bar mali uvid u njegovo emocionalno stanje. Tu se vidi stariji čovjek koji očigledno više ni sam ne vjeruje u ono što govori ali, kako kaže Latinka Perović, "ne može iz svoje kože".
Nakon Titove smrti, kaže dokumentarac, došlo je do ratova koji su doveli do propasti SFRJ. Da bi Jugoslavija ionako vjerovatno propala, iz ekonomskih razloga, ova važna činjenica se u filmu nažalost ne spominje. Rediteljka svoj film završava onako kako ga je i počela - snimcima jubileja i proslava Titovog rođendana, na kojima se negdje u Srbiji, BiH, Crnoj Gori i Makedoniji i dan-danas skupljaju veterani Drugog svjetskog rata, komunisti i njihova mlada pokoljenja.
Neki od ovih snimaka djeluju više nego nevjerovatno. Na primjer, u Makedoniji, u fiskulturnoj sali jedne škole održava se proslava Dana mladosti na kojoj uz unuka Josipa Broza, nastupa i Titov dvojnik koji sasvim ozbiljno drži govor na način kako je to činio stvarni predsjednik dok mu oduševljena publika isto tako najozbiljnije plješće.
Kroz Crnu Goru, kako saznajemo iz filma, i dan-danas mladi (u filmu, njih petorica) trče i nose štafetu, dok u Srbiji komunistički nostalgičari preminulom maršalu i danas recitiraju pjesmice i sa obožavanjem posmatraju njegovu bistu.
Većini će se snimci sletova za Dan mladosti i dočekivanja Tita na ulicama, učiniti više nego nadrealnim, ili čak apsurdnim - jednako onako kako se nama danas čine apsurdni snimci proslava rođendana nekih drugih "dragih, voljenih vođa", koji žive negdje na Korejskom poluostrvu.
Mnoštvo informacija
Onima koji nisu toliko upućeni u istoriju SFRJ kao ni u lik Josipa Broza, ovaj film nudi mnoštvo informacija, potkrijepljenih doista dobrim arhivskim materijalima. Onima koji su živjeli u njegovo vrijeme na ovim prostorima film pruža priliku da se ili prisjete ili iz današnje perspektive iznova sagledaju detalje života u ondašnjoj zemlji.
priredio: Milenko Kindl
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
